U Ružićima ništa nije ružičasto

Marinko Pejić, voditelj kampa i koji se i sam vodi kao tzv. raseljena osoba, nije bio raspoložen za razgovor. Čini se kao da je samo nekoga čekao da iz sebe izbaci sve svoje frustracije zbog sudbine koja ga je zadesila. „Da nam je UNHCR htio napraviti ili popraviti kuće i stanove u koje bismo se mi vratili, oni bi to davno učinili. Vama je valjda jasno tko određuje povratak“, kaže Marinko, dok kažiprstom maše ispred mojih očiju. „Pa, da znate, i nije mi baš najjasnije“, kažem, ne znajući, hoće li to još više naljutiti mog sugovornika. „Određuje međunarodna zajednica, a sve se, naravno, odvija pod pokroviteljstvom UNHCR-a. Međunarodna zajednica ne želi povratak Hrvata u Republiku Srpsku, pa ni Bošnjaka“, kaže voditelj kampa. „A zašto?“ - pitam. „I ja se pitam zašto, ali to biste trebali pitati njih. I kome i zašto, sada odgovaraju etnički čisti teritoriji u BiH? Ja sam ovdje punih 16 godina. Znate li koliko je to?“ pita Marinko.

„Tolika su sredstva dolazila za nas. I oni sami u UNHCR-u kažu da su dolazila. I oni su to potrošili za nas. Ali, na što su potrošili kad smo mi još uvijek ovdje i kada je 7.500 osoba još uvijek u kolektivnim centrima u BiH, u nečemu čega bi se svaka zemlja trebala stidjeti. Hoću vam reći da smo svi mi dio projekta međunarodne zajednice i ostati ćemo ovdje sve dok to oni budu htjeli“, kaže Marinko Pejić.

Dakle, riječ je o teoriji zavjere? „Da. Oni su željeli i radili na raspadu bivše države i dobili su to što su htjeli. Naši ljudi će se vratiti kad svjetski moćnici odluče gdje se oni mogu vratiti. Da li je itko reagirao zbog spaljenih, a obnovljenih kuća povratnika i u Republici Srpskoj i u Federaciji BiH?“ pita moj sugovornik.

„Vidite li vi kolika je ova rajčica...“

Na nemilosrdnom hercegovačkom suncu, naselje izgleda pusto. Male montažne kuće smještene su na neuglednom zemljištu gdje uopćte nema hlada. Televizijske antene i rublje koje se suši na konopcima, te pokoji stari golf, otkrivaju prisustvo ljudi.

Marija Romić s mužem i troje djece živi u jednoj kućici kampa. „Imamo jednu sobu, kuhinju i kupaonu. Sve je montažno i nije sjajno, ali je ipak, krov nad glavom. Dođu nam talijanski humanitarci i ovi iz Caritasa, donesu odjeću, tjesteninu, rižu... Ali, ipak se moraš sam o mnogo čemu pobrinuti. Evo, muž mi je otišao raditi kao nadničar, da zaradi koju marku. Dvoje djece, od 25 i 21 godinu su završili srednje škole, ali ne rade. Najmlađa kćerka ima 12 godina i ide u školu u Grudama“, kaže Marija i dodaje da u ovom kolektivnom centru ima ljudi kojima su kuće davno obnovljene. „Oni su još uvijek ovdje i nešto čekaju, a ja ne znam što čekaju. Maštam da, uz pomoć dobrih ljudi i dragog Boga, dobijemo moja djeca i ja, pravi krov nad glavom. Da mi zgradu daju, ja bih zahvalila i odbila. Meni to ne treba. Treba mi kuća na selu gdje mogu raditi i saditi“, kaže Marija i pokazuje tri mala vrta oko svoje kućice, u kojima uzgaja mrkvu, peršin, blitvu i rajčicu. „Vidite li vi kolika je ova rajčica? Zemlja je plodna i nisam koristila gnojivo. Zamislite koliko bi uroda bilo u pravom vrtu, na pravoj zemlji. Ne bi meni trebala ničija pomoć, ali hvala svakom tko je pomogao“, kaže Marija Romić. Molim je na kraju da mi kaže koje su obitelji među onima kojima su kuće obnovljene, a još uvijek su u kampu. „A, ne mogu vam to reći, zbog sigurnosti moje i moje djece“, šapće.

Samo nebo, kamen i krš

Ana i Rafael Nikolić su iz sela Borovice, iz općine Vareš. Iz svog sela su prvo izbjegli u Kiseljak, a onda 1994. godine, došli u ovaj kolektivni centar kod Gruda. Rafael ima minimalnu penziju od koje žive njih dvoje. „Nemam ni tri stoje, ( 300 KM, op. aut.), a bio sam poslovođa u jednoj rudarskoj firmi prije rata“, kaže Rafael i dodaje da se ničemu dobrom ne nada. „Došli smo do prosjačkog štapa. Rat nam je uništio život, iako izgleda da smo još živi“, kaže ovaj čovjek, dok mu suza iskri u oku. „Zime nisu strašne, blage su i nekako se izdrže, ali ljeta su nepodnošljiva. Ne možeš disati, ne možeš spavati u tom vrućem i malom prostoru“, kaže njegova žena. Ove godine nisu stigli aplicirati za donaciju jer je Ana bila u bolnici, a svih prethodnih godina nisu se ni borili za donaciju jer su djeca išla u školu. Dvije kćerke su se zaposlile i udale u Grudama i uz njihovu pomoć, lakše je sve; iako ni one nemaju svoje kuće ni stanove i žive kao podstanarke. „Dok smo bili mladi mi smo sebi kuću napravili u Borovicama, da imamo za starost. Ta kuća je srušena i evo što smo dočekali, da živimo u 20 kvadrata barake“, kaže tužno Ana. „Samo gledamo u nebo i ovaj kamen i krš. To bi dozlogrdilo i nakon 18 dana, a pogotovo nakon 18 godina“, kaže Rafael.

Na sljedećoj stranici: Zajedno je lakše

Ipak, zajedno je lakše...

U kolektivnom centru ima i samaca, a kako uz sve, podnose i samoću, to samo oni znaju. Jedan od njih je Nikola Udovičić, iz sela Golo Brdo kod Bugojna. Kuća mu je spaljena, brat je ubijen, a on kaže da se tamo ne bi vratio.

„Tamo se nije niti jedan Hrvat vratio. To selo je mrtvo, tamo života nema. Mojem susjedu Sučiću, obnovili su kuću u Bugojnu, ali je u mjesec dana tri puta u nju provaljeno. Eto, donacija je potrošena, a on se ne smije vratiti. Volio bih kuću na nekom drugom mjestu. Aplicirao sam više puta, ali nikad ništa... A, neki su dobili i po dvije, pa i tri donacije dosad. Kako, zašto, ja ne znam“, priča Nikola i dodaje da nema ni penziju, jer je uvijek radio kao privatnik, bez stalnog zaposlenja. Na moje hipotetičko, a neizgovoreno pitanje, odgovara: „Djeca mi pomažu, iako žive svuda po svijetu. Ima ih u Hrvatskoj, Austriji i u Čapljini“, kaže Nikola. Ima nov, veliki televizor i sve što mu treba. Ali naglašava da bi ipak želio što prije otići iz kampa. „Nije ovo za ljude“, dodaje sjetno.

„Kućice nisu ništa posebno, ali nema boljih“

I Kata Jurić je iz Bugojna. Sve joj je tamo ostalo i sama školuje četvoro djece. U kampu je već 18 godina, gdje je 2000., umro njezin suprug. Dok priča svoju životnu priču, na njenom licu, 'suza suzu stiže'. „Da kažem da je teško ovdje živjeti, malo je to reći. Bila sam i u Bugojnu i ovdje u općini u Grudama i tražila pomoć. Nitko ništa mi nije mogao obećati. Dok je još moj suprug bio živ, kupili smo zemljište u Grudama, mislili smo da ćemo uz pomoć dobrih ljudi moći napraviti kuću, ali, eto, nismo. Nismo mogli. Sa 150 maraka mirovine podigla sam i odškolovala četvoro djece. Kako? To samo ja znam“, priča Kata, dok joj se dvije unučice otimaju za mjesto u krilu.

Na odlasku, Dijana Dodig, stanovnica kampa mi pokazuje kako se čovjek može navići na sve, pa čak i na ove strašne životne uvjete i još biti zahvalan na svemu tome. „Ne može se reći da je loše. Imamo kuhinju gdje dobijamo svakog dana besplatno, glavni obrok. Besplatan je i kruh. Plaćaju nam vodu i struju, a imamo i krov nad glavom. Nije to malo. Kućice nisu ništa posebno ali nema boljih“, kaže ova majka četvoro djece.

Autorica: Ljiljana Pirolić

Odg.ured: Željka Telišman