„U Srbiji nisam mogao raditi u struci i zato sam otišao...“

Nakon što je završio Medicinski fakultet u Nišu 2006. godine, Srđan Ignjatović se našao u praznom prostoru. Posao u struci nije našao, pa je počeo raditi kao prodavač lijekova za jednu farmaceutsku kuću.

"Nikakve šanse nisam imao da se zaposlim u Kliničkom centru, na primjer, i zato sam aplicirao kod farmaceutskih kuća. Zbog tog posla putovao sam po Srbiji non-stop. U tom trenutku moja plaća je bila veća od plaće liječnika ili liječnika specijalizanta. Međutim, nisam se za to školovao, nisam za to 'učio fakultet', i nisam bio zadovoljan time. Želio sam da radim ono za što sam se školovao”, počinje svoju priču za Deutsche Welle Srđan Ignjatović, danas specijalizant anesteziologije u Wuppertalu u Njemačkoj.

"Znao sam ja i dok sam studirao da od posla u Nišu nema ništa, to je bilo jasno. Ipak, sve dok traju studije, ti se nadaš da će se ipak nešto promijeniti. Pošto se ništa nije promijenilo, čak sam planirao da odem u neko selo, bilo gdje u Srbiji raditi kao liječnik. Ali ni to nije bilo moguće. Na kraju, od kolege s kojim sam studirao sam saznao da se preselio u Njemačku i da je dobio i specijalizaciju. Tako sam i ja odlučio da uradim isto”, objašnjava Srđan.

Njemački jezik – prva velika prepreka

Poslije prvog razgovora za posao, mladom liječniku bez dana prakse stigao je odgovor – dobio je šansu učiti jezik, dobio je posao, a i željenu specijalizaciju. Kaže da je bio u šoku, jer liječnik u Srbiji može očekivati sve osim posla. Njegova nevjerica je bila utoliko veća, jer u tom trenutku, osim što nikada nije radio kao liječnik, nije znao ni njemački jezik.

"U tom trenutku ja nisam obukao mantil godinama, još od fakulteta, to su četiri godine. Zatim, nisam imao praksu, radio sam nešto sasvim drugo, a o jeziku da ne govorimo. Jer da sam planirao od početka otići, učio bih jezik. Ovako, u početku je baš bilo teško, počevši od skupljanja papira, trebala mi je viza, a zbog jezika nisam mogao odmah izaći na ispit i položiti aprobaciju. Prelazio sam iz bolnice u bolnicu u nekoliko njemačkih pokrajina. Tek u trećoj bolnici sam imao malo više sreće da uspijem savladati osnovne stvari u oblasti anestezije i krenuti raditi”, priča nam Srđan.

Od tada je promijenio još dvije bolnice, pa je od 2015. u Wuppertalu gdje su mu se rodila i djeca. Srđan kaže da ga je prevelika želja da radi kao liječnik natjerala da ustraje čak i u najtežim trenucima, budući da je otišao u Njemačku ne znajući što ga čeka. A čekale su ga i promjene zakona zbog kojih nije odmah mogao dobiti vizu. Ipak, Srđanov trud je urodio plodom, a 2013. godine mu se pridružila i supruga Biljana koja još uvijek nije stekla uvjete da se zaposli u Njemačkoj. Kako je u Srbiji završila Višu poslovnu školu za carinike, morat će, kaže, na prekvalifikaciju.

"Ostalo mi je da usavršim jezik i da završim B2, jer B1 već imam. Međutim, došlo je jedno, pa drugo dijete, i to je za sada ostalo neurađeno. Međutim, kad malo poraste beba koja sada ima pet mjeseci, polagat ću taj ispit, a onda krenuti u školu tj. na obuku za posao”, objašnjava za DW Biljana Ignjatović.

Iako u ovom trenutku samo Srđan zarađuje, ova četveročlana obitelj živi, kako sami kažu, sasvim lijep i pristojan život. Osim prijatelja i rodbine iz Srbije, u Njemačkoj im ne nedostaje baš ništa.

"Radim puno, tu su i dežurstva, i to puno njih u tijeku mjeseca. Ipak, od plaće koju zaradim možemo normalno živjeti, možemo ići i na ljetovanje, i na zimovanje, možemo putovati i po Njemačkoj i po Evropi. Svaki Nijemac jedva čeka vikend da može putovati. To je jedan normalan život”, kaže Srđan i dodaje da je svjestan da njegove kolege iz Srbije sa svojom plaćom ne mogu tako živjeti.

Novac je bitan, ali i…

"Ima onih koji rade na nekoliko mjesta privatno, plus u državnoj praksi, i oni imaju puno. A ima onih koji po deset godina čekaju na birou za posao u struci. To je u Srbiji veoma izraženo. Plaća u Njemačkoj ima tendenciju da se stalno povećava, čak na svakoj godini specijalizacije ona je veća, a ukoliko nastaviš napredovati i nakon specijalizacije, plaća i dalje raste. To je velika razlika u odnosu na plaću u Srbiju koja se ne mijenja”, objašnjava Srđan.

Novac je jedan od najjačih faktora koji liječnike odvodi iz Srbije u Njemačku, ali svakako nije jedini. Srđan Ignjatović za DW kaže da je još jedan bitan razlog odlaska liječnika – praksa. "U Srbiji iskusni liječnici ne žele naučiti mlade liječnike, znanje čuvaju za sebe ili za svoje (svoju djecu, op.a.). U Njemačkoj te odmah bacaju u vatru i cilj im je da se što prije osamostališ i da sasvim samostalno bez nadzora radiš svoj posao, ono zbog čega si tu”, kaže Srđan.

Ostanak u Srbiji ima svoje prednosti

Mlada obitelj Ignjatović ne žali što je otišla iz svoje zemlje. Kažu, otišli bi opet. Mnogi prijatelji im zavide, ali postoje stvari koje oni vide kao prednost onih koji su ostali: "Oni su tu sa svojim roditeljima, u kući u kojoj su odrasli, u ulici u kojoj su odrasli, viđaju prijatelje svakog dana. I mi imamo tamo prijatelje s kojima se redovito i često družimo, ali ipak je drukčije kad odeš iz svog kraja u kojem si odrastao. Druga važna stvar – boli me to što neću biti tu kada budem bio potreban mom ocu ili Biljaninim roditeljima, onda kada onemoćaju. Ja ću tada kao liječnik liječiti nekog drugog, a oni će biti sami”, kaže Srđan Ignjatović.

Njegov otac Radisav Ignjatović sada živi sam s labradorkom Askom, psom koji je ostao s njim nakon što su mu i sin i kćerka otišli iz Srbije. Kaže da njihov odlazak nije tragično shvatio jer je još uvijek "u snazi”. "Još mogu sam, još sam zdravstveno dobro. Savršeno mi odgovara i što sada ima letova iz Niša, pa vrlo brzo i lako mogu do njih, kad god poželim. Za sada je sve ok, a što će biti kad ne budem više mogao sam – e, to ne znam”, kaže nam Radisav.

Nišlija Srđan Ignjatović nije ni prvi ni posljednji liječnik koji je otišao iz svoje zemlje. Zbog njegovih i drugih iskustava, veliki broj studenata medicine ili svršenih liječnika uči jezik kako bi potražili posao u Njemačkoj. Srbija, međutim, nema preciznu evidenciju o tome koliko je liječnika otišlo iz Srbije. Podaci Lekarske komore Srbije, međutim, pokazuju da je u prethodne dvije godine izdano više od 2.000 certifikata dobre prakse koji su potrebni za zaposlenje u inozemstvu.