Umro «lovac na naciste»

«Pravda, a ne osveta» – tako glasi naslov njegove biografije koja je izašla 1988. godine, a to je bilo i njegovo glavno životno geslo. Simon Wiesenthal uvijek je iznova naglašavao: «Prije nego što se izgradi nešto drugo, mora se uspostaviti pravednost. Nema slobode bez pravednosti i nema pravednosti bez istine.»

Živi kostur

Život Simona Wiesenthala u velikoj je mjeri bio obilježen Holocaustom. Njegov je životni put u stvari trebao krenuti potpuno drugačijim tijekom. Rođen 31. prosinca 1908. u današnjoj Ukrajini u građanskoj obitelji, on je odmah nakon studija otvorio vlastiti arhitektonski ured. Kao pripadnik pokreta otpora prvi put je uhićen već 1941. godine nakon napada Njemačke na Sovjetski Savez. Nakon toga je prošao ukupno 12 koncentracijskih logora. Simon Wiesenthal je ispričao: «Onda su nas poslali u logor Gross-Rosen u Šleskoj, odande smo proslijeđeni u Buchenwald, pa zatim u Mauthausen. Tu sam doživio oslobođenje. Tada sam bio živi kostur – imao sam 44 kilograma.»

Oslobođenje iz nacističkih logora nije uspjelo doživjeti čak 89 članova njegove obitelji – jedino je preživjela njegova supruga. Wiesenthal je već 1947. godine u austrijskom gradu Linzu osnovao prvi dokumentacijski centar koji je prikupljao podatke o sudbinama Židova i njihovih progonitelja. On je pritom istaknuo: «Da bi se dalo ispravni, moralni i pravni odgovor na to što su činili nacisti, bilo bi potrebno stotinu takvih ureda.» Danas takvi dokumentacijski centri koji nose ime Simona Wiesenthala djeluju u Beču, Los Angelesu, Parizu i Jeruzalemu.

Desetljeća potrage za zločincima

Wiesenthal je desetljećima uporno tragao za odbjeglim nacističkim zločincima koji su nakon Drugog svjetskog rata nekažnjeno uspjeli izgraditi novi život. Tako je pomogao u otkrivanju i izvođenju pred lice pravde više od tisuću bivših nacista. Među njima je bio i Adolf Eichmann, zloglasni Hitlerov birokrat koji je sa svog pisaćeg stola organizirao deportacije više od tri milijuna Židova u koncentracijske logore.

No, Simon Wiesenthal također je uvijek iznova naglašavao kako ne postoji kolektivna krivnja Nijemaca za događaje tijekom Drugoga svjetskog rata, citirajući pritom izjavu Bertolda Brechta da zločin uvijek ima ime i adresu. On se također izjašnjavao i protiv zastare ratnih zločina, a kao svoj glavni cilj je isticao čuvanje Holocausta od pada u zaborav kako bi se stalnim prisjećanjem na te krvave događaje spriječilo njihovo ponavljanje. On je obrazložio: «Za mene kao Židova ne zaboraviti je dio religije. Vjerujem da moto ‹da se ne zaboravi› vrijedi za sve narode koji su jednom patili.»

Bitno naslijeđe – sjećanje na užas

Upravo u tom njegovom angažmanu i jest njegova veličina, smatra predsjednik Središnjeg vijeća Židova u Njemačkoj Paul Spiegel: «Bitno naslijeđe Simona Wiesenthala je sjećanje na užas.» A to je nešto što je u mnogome pomoglo i poslijeratnim generacijama Nijemaca u razračunavanju s prošlošću vlastitog naroda, istakao je njemački predsjednik Horst Köhler: «Simon Wiesenthal za mene je jedna od velikih ličnosti koja je pridonijela tome da se razjasni cijeli nacistički zločin, i to na način koji nam omogućava da se ponovo okrenemo budućnosti.»

Simon Wiesenthal umro je u utorak, 20. rujna 2005. svojoj kući u Beču u 96. godini.