1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Već viđena „ključna“ godina za Kosovo

Ivica Petrović
3. siječnja 2019

Slušajući kosovske i srpske političare nameće se dojam da bi 2019. godina trebala biti ključna za rješavanje kosovskog pitanja. Ali tako je bila najavljivana i prošla. Sugovornici DW-a misle da rješenje nije na vidiku.

https://p.dw.com/p/3Axlm
Kosovo Besuch Aleksandar Vucic
Foto: picture-alliance/AP/Serbian Presidency

Godina za nama često je navođena kao ključna za rješavanje kosovskog problema, ali kraj godine ipak nije donio potpisivanje pravno obavezujućeg sporazuma između Beograda i Prištine. Iako su mnogi, prije svega međunarodni čimbenici, isticali da bi taj dogovor trebao biti postignut do kraja 2018. godine, razvoj događaja je stvari okrenuo u potpuno suprotnom smjeru.

Nakon niza jednostranih poteza Prištine, približavanje stavova Beograda i Prištine djeluje dalje nego ikad. Uvođenje carina od 100 posto, početak formiranja kosovske vojske kao i ukidanje granice s Albanijom praktično su zaustavili dijalog. Kada se 2019. najavljuje kao „godina raspleta", djeluje da će najava ostati jednako jalova kao što je bila za 2018. – i ona je najavljivana kao „ključna".

No verbalni optimizam ne napušta pojedine predstavnike Zapada. Velika očekivanja, sudeći prema ocjenama predsjednika Kosova Hashima Thacija, imaju i vlasti u Prištini. Thaci je izjavio da je 2019. godina konačnog sporazuma. Srpske vlasti, međutim, sada nastupaju daleko opreznije. Predsjednik Aleksandar Vučić doduše i dalje ponavlja da je kompromis nužan, ali je odustao od nametanja cajtnota i najava da se sve mora završiti u nekoliko idućih mjeseci.

Neosnovani optimizam?

Odakle pušu toliki vjetrovi optimizma i zašto se svaka sljedeća godina proglašava za sudbonosnu? Očekivanja su posljedica svega što nije urađeno tijekom protekle godine, ocjenjuje Ivo Visković, profesor Fakulteta političkih nauka u Beogradu.

„Svi čekaju da se taj problem što prije riješi, ali mislim da je kriza između dvije strane, posebno u njihovim javnim mnijenjima, toliko duboka da ne očekujem nikakvo brzo rješenje. Za to bi bio nužan neki hrabar potez ili iskorak koji bi sredio stanje bez obzira na osobne ili političke posljedice. Ali, to je teško očekivati jer je pritisak javnog mnijenja izuzetno velik na sve one koji razgovaraju sa srpske i albanske strane", kaže Visković za DW.

Da ni ovo neće biti „godina odluke" smatra i politički analitičar Dragomir Anđelković. „Posebno spremnost za kompromis ne vidim u Prištini. A s druge strane, u ovom trenutku ne postoji globalna konstelacija među velikim silama koja bi pogodovala širem dogovoru koji bi potakao i postizanje sporazuma Beograda i Prištine", navodi Anđelković za DW.

Gubitak strpljenja

Ipak, konstantna proizvodnja silnih očekivanja nije slučajnost. Anđelković smatra da potječu iz „nekih relevantnih krugova na Zapadu" pa se prenose na regiju. „Srpski dužnosnici ne žele se tome izravno suprotstavljati što je racionalno ponašanje. Trebalo bi pokazivati dobre namjere, ali se s druge strane mora suprotstaviti svemu što bi predstavljalo kapitulaciju Srbije", dodaje on.

Ivo Visković u svemu vidi gubitak strpljenja. Brza rješenja, kaže, zazivaju se jer „je tog pitanja mnogima preko glave". „To jest ozbiljno pitanje za srpsku i albansku stranu, s mnogim posljedicama, ali se ono mora riješiti prije ili kasnije. No bojim se da je, zbog komplicirane situacije i mentaliteta na obje strane, teško očekivati brza i laka rješenja."

Aleksandar Vučić, Federica Mogherini i Hashim Thaci.
Pregovori Srbije i Kosova uz posredovanje Europske unije nisu još urodili plodom. Aleksandar Vučić, Federica Mogherini i Hashim Thaci. Foto: Europäische Kommission

Profesor Visković također smatra da proces pokušavaju ubrzati pojedine zapadne zemlje. Iz njihove vizure bi sve to moglo brže i lakše. „Imao sam priliku u razgovoru s jednom političarkom iz Njemačke skrenuti pozornost na činjenicu da su bile potrebne 22 godine da se postigne sporazum s Istočnom Njemačkom. Nerealno je stoga očekivati da se u slučaju Srbije i Kosova to postigne za 22 mjeseca."

Planovi na čekanju

Osim zaoštravanja koja je prošle godine uglavnom inicirala Priština, godinu su obilježili i planovi o „razgraničenju" ili „korekciji granica" koje su spominjali predsjednici Vučić i Thaci. Javnost na kraju nije saznala što je Vučić točno imao na umu – ako je uopće i imao točan plan – a ideja je tiho gurnuta u drugi plan. O „razgraničenju" jedva da se i priča više, malo zbog protivljenja dijela Zapada, više zbog toga što Thaci na Kosovu ima sve manju podršku.

Stvorio se tako dojam da osim čekanja da se nešto desi i srpska i albanska strana stoje ukopane na svojim pozicijama i da je to još jedan razlog za skepsu da će biti velikog napretka tijekom godine.

Dragomir Anđelković smatra da Srbija ima spremna i konkretna rješenja „prije svega vezana za podjelu Kosova. Ali, Srbija ne želi istrčavati dok ne bude sigurna da je oko toga postignut čvrst dogovor."

Ivo Visković također smatra da je kod ovako važnih pitanja sigurno da postoji nekoliko planova i alternativnih rješenja. „U svakom slučaju, to će morati biti vrlo kreativno i specifično rješenje, za koje je teško naći neki uzor iz svjetske prakse."

Tko je čiji satelit?

Primjetna je i taktika Prištine da tijekom pauze u dijalogu sebe predstavi kao zapadnog saveznika, istovremeno optužujući Srbiju da je „mala Rusija na Balkanu". Taj politički marketing svakako dobiva pozornost na Zapadu, jer su rusko-zapadni odnosi vrlo napeti.

Ali, naši sugovornici smatraju da je to više retorika za unutarnju upotrebu. „Srbija je daleko od male Rusije i po svojim kapacitetima i pozicioniranosti. Haradinaj, naravno, pokušava Kosovo staviti u nekakav kontekst obuzdavanja Rusije, ali mislim da od toga neće imati velike efekte na međunarodnoj sceni", kaže Anđelković.

Činjenica je da Kosovo sebe pokušava predstaviti kao američkog saveznika, dodaje Ivo Visković. „S druge strane, svi vide da, kada nema što drugo, Srbija se okreće nekoj podršci Rusije. Ali, mislim da ni jedna ni druga podrška neće biti odlučujuće. Odlučujuće će biti da se uvjeri srpsko i albansko javno mnijenje da se iz ovoga ne može izaći kao pobjednik, i da se nešto mora izgubiti – a to je i jednima i drugima najteže."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android