Vječiti problem „vječnoga grada“
29. siječnja 2019
Velike kutije pune šarene paprike i narančastih mandarina. Tržni centar Trionfale odmah iza Vatikana je omiljen među Rimljanima. Na štandu broj 95 mušterije čekaju u koloni i radnim danima. Čekaju strpljivo dok Silvia Cavaniglia važe robu.
Ali Cavaniglia ustvari ništa ne prodaje. Ona kupuje. Od mušterija kupuje papir, plastiku, aluminij, staru odjeću – stvari koje onda prodaje dalje postrojenjima za recikliranje otpada.
I dok se na rimskim ulicama gomila smeće, mušterije gospođe Cavaniglia ambalažu tako pretvaraju u sirovine. Nema doduše neke velike (materijalne) koristi za ljude koji ovdje čekaju u redu.
Pet eura za četiri mjeseca
„Jednoj normalnoj obitelji potrebno je i do četiri mjeseca da bi kod nas zaradili pet eura", kaže ova 46-godišnjakinja. Zajedno s jednim mladim suradnikom, Cavaniglia na svom malom štandu sortira otpad i u računalo unosi svaki cent koji građani „zarade" donoseći svoj otpad – svaka mušterija ima svoj vlastiti konto.
„Nemamo iskaznice za mušterije, to bi samo značilo nepotrebno trošenje papira", kaže ova Rimljanka. A čim joj mušterije prodaju sirovine u vrijednosti od pet eura, ona ih obavijesti putem e-maila.
Novac koji tako zarade može im biti direktno isplaćen, a mogu ga donirati i za jednu nevladinu organizaciju. Ovo malo obiteljsko poduzeće utemeljeno je 2014.
Jedna gospođa je na štand donijela dvije ogromne plastične boce pune plastičnih čepova – koje je sakupljala zajedno s drugim žiteljima kuće u kojoj stanuje. „Tako sami možemo kupiti cvijeće za uljepšavanje kuće", kaže umirovljenica koja je u centar grada došla iz jednog udaljenog kvarta.
U roku od četiri godine na web-stranici nonsonorifiuti.it već se registriralo oko 4.500 mušterija. „Neki navrate kako bi zaradili pokoji cent, drugi dođu iz uvjerenja", kaže Cavaniglia. Po uzoru na tržni centar Trionfale, uskoro bi se trebao otvoriti još jedan štand u jednom drugom tržnom centru.
„Odgajanje" mušterija
„Pokušavamo odgajati ljude", objašnjava Cavaniglia. Jer mnogi Rimljani svoj kompletni otpad, bez prethodnog sortiranja, ubacuju u kontejnere za smeće, stari papir, staklo i metal. Oni su uvjereni da se sadržaj svih tih kontejnera na koncu ionako „pomiješa" – ili ih uopće ne briga što se događa s njihovim smećem.
Na štandu su posebno dobrodošli oni ljudi koji su u plastičnim bocama donijeli staro ulje. „Odlagališta otpada su često predaleko, zato mnogi staro ulje jednostavno proliju u sudoper", kaže Cavaniglia i sa zgražanjem dodaje: „To je atentat na oceane. Svaka litra ulje za prženje onečisti 10.000 litara morske vode!"
Talijanska nevladina organizacija Legambiente procjenjuje da se u Italiji godišnje „proizvede" oko 280.000 tona ulja za prženje. „Samo se mali dio tog otpada korektno zbrine", žale se ekološki aktivisti.
Na susjednom štandu, na kojem se prodaje hrana za životinje, i onom preko puta, na kojem radi jedna krojačica, vlada puno manja navala nego kod gospođe Cavaniglie, red se ne smanjuje. Neke mušterije razgledaju i knjige, nakit i rabljene kućanske predmete koje ona također nudi u ovom tržnom centru.
Rimski problem sa smećem
A vani, na rimskim ulicama i dalje se ljudi svađaju oko toga kako konačno riješiti vječiti problem „vječnog grada". Od oko 4.600 tona otpada kojeg dnevno proizvedu Rimljani, reciklira se manje od polovice.
A da stvari budu još gore, neposredno uoči Božića izbio je požar na jednoj deponiji na kojoj se sortirao i sušio otpad prije spaljivanja. Gradske vlasti, na čijem se čelu nalaze predstavnici anti-establišment stranke iz pokreta Pet zvjezdica ne želie ni nove urediti postojeäe deponije i spalionice.
U okolnim komunama u međuvremenu raste otpor planovima po kojima bi se trebalo osloboditi kapacitete u lokalnim postrojenjima za sortiranje otpada – za smeće iz metropole.
Resurs - a ne otpad
Rim jednostavno nema dovoljno kapaciteta za zbrinjavanje vlastitog otpada. Veći dio smeća prezaduženi glavni grad Italije zato transportira u druge regije u zemlji i susjedstvu Tako je u prošloj godini samo u Austriju prevezeno 70.000 tona otpada.
„Na svakoj bi tržnici morao biti jedan ovakav štand", uzvraća Cavaniglia. Vlasnik rimske deponije smeća, koja je u međuvremenu zatvorena zbog pretrpanosti, postao je milijarder zahvaljujući smeću, kaže ona. „A mi naše bogatstvo i dalje bacamo u smeće, i nikako da shvatimo da je to resurs."