Vukovar između prošlosti i budućnosti

Hotel Lav smješten je na obali Dunava. Za sunčanih dana terasa hotela je savršeno mjesto gdje se može slušati skupinu pjevača koji pjevaju tradicionalne hrvatske pjesme. No na prvi pogled opuštena atmosfera je varljiva.

«Vukovar je strahovito razoreno mjesto. Ne radi se samo o fizičkom uništenju. Radi se o tome da su i ljudi uništeni. Ljudi kažu kako vrijeme liječi sve rane, ali to nije točno. Ili ako uložiš novac u ekonomiju i dadeš ljudima posao ili kredite, tada ce se sve riješiti. No, to nije točno»,

kaže doktor Charles Tauber, američki psiholog specijaliziran za psihotraume. On već jedanaest godina živi u Vukovaru i radi za nizozemsku nevladinu organizaciju pod nazivom «Koalicija za mir i rad s psihotraumama».

«Ovo je tempirana bomba. Postoji akumulirana trauma: skup predrasuda i svih osjećaja – gnjeva, mržnje i svega ostalog. I sve će to ponovno eksplodirati ukoliko se time ne bavimo, no time se nitko ne bavi».

Trauma o kojoj govori doktor Tauber rezultat je zbivanja koji su se događali prije 15 godina kada se zemlja našla u krvi do koljena. Na putu u neovisnost Hrvatske Vukovar je doživio tešku sudbinu zbog svoje strateške pozicije. Nakon tri mjeseca u okruženju grad je 18. studenog 1991. okupiran, a rezultat je bio ne samo razoreni grad, već i 4.000 mrtvih, 15.000 uništenih kuća i 22.000 građana koji su morali napustiti grad. Tek su se prije sedam godina smjeli početi vraćati svojim kućama.

Dvorac Eltz, jedan od najupečatljivijih dijelova grada, bio je u potpunosti uništen. U ovom nekada elegantnom baroknom zdanju bio je smješten Gradski muzej. Osoblje muzeja pokušalo je spasiti što više eksponata, ali je na kraju i sama zgrada završila u ruševinama. Do sada je obnovljena mala zbirka u prizemlju, a nekoliko eksponata i slika ponovno je izloženo. Direktorica muzeja Ružica Marić kao i mnogi drugi Vukovarci, napustila je svoj grad samo s odjećom koju je imala na sebi.

«Vukovar je zapravo u vrlo specifičnoj situaciji pa je i to razlog zašto o njemu postoje tako snažni osjećaji. Izgubiti korjene znači izgubiti sve. Kada sam sve to vidjela bila sam uništena – nestala i je kuća i nisam imala više ništa što je pripadalo mojoj osobnoj povijesti – bio je to vrlo dubok i težak osjećaj».

U Vukovaru se još uvijek mnogo toga obnavlja. Većina kuća u centru je obnovljena, ali mnogi Vukovarci se tuže zašto se toliko novaca ulaže u obnovu kuća, a manje u infrastrukturu. Robert je tijekom rata bio vojnik u Hrvatskoj vojsci.

«Nakon rata vlada nije obnovila ekonomiju, nije obnovila škole i vrtiće. Samo su obnovljene kuće. Ali kakva korist od kuća ako nema posla ili ako nema škola za djecu? To je pogrešno. Ljudi iz ovoga kraja ponosni su na svoj posao. Dajte im posla, a ne kuću, jer ako imaš samo kuću, to ne znači da se možeš i prehraniti.»

Robert o prošlosti govori s mješavinom žalosti i ogorčenja. On ima svega 38 godina, ali je u mirovini zbog toga što je ratni invalid. Mirovinu je dobio prije četiri godine, ali njemu bi bilo draže kad bi mogao dobiti neki posao.

Upravo ljudi poput Roberta dolaze kod psihijatra Charlesa Taubera.

"Radeći ovdje 11 godina, rekao bih da je 100% stanovništva na ovim prostorima na ovaj ili onaj način pogođeno ratom. Imamo vrlo visok postotak samoubojstava, nasilja u obitelji, premda nemamo pouzdanih podataka. Naveo bih samo kao primjer - jedan od čelnika udruge veterana Domovinskog rata mi je kazao da je oko 80% njegovih članova pokušalo počiniti samoubojstvo. Vlada potpuna frustracija, imamo visoki postotak nezaposlenosti. Ljudi ne poduzimaju inicijative – dijelom jer to nije bio dio bivšeg sustava, dijelom zbog psihološke traumatizacije. Imamo visoki postotak ovisnosti o drogama i alkoholu. Ako sve to zbrojite, tada imate recept za katastrofu».

Doktor Tauber vrlo je kritičan prema međunarodnoj zajednici i njezinom odgovoru na traume žrtava. Veliki broj međunarodnih organizacija samo su zainteresirane za brze rezultate koji dobro izgledaju na papiru, ali koji nemaju dugoročni učinak. Novac je najveći problem kao i standard u lokalnom zdravstvu. Doktor Tauber ukazuje da je broj pacijenata na jednog doktora vrlo visok, a pojedine doktore posjećuje dnevno i po 75 pacijenata.

Mnogi stanovici Vukovara – kako Srbi tako i Hrvati – kažu da su ih političari ostavili na cjedilu. Građani Vukovara se osjećaju tijekom rata iskorišteni, a u miru zaboravljeni. Nezaposlenost se kreće oko 40%. Saša Bjelanović kaže da su za Srbe nastupila osobito teška vremena:

«Rekao bi da vlada velika diskriminacija. Ima puno posla, ali najprije te pitaju je si li hrvatski povratnik, je si li bivši hrvatski vojnik. No tu je i još nešto: mnoge hrvatske tvrtke zapošljavaju Srbe jer znaju da oni inače nemaju velikog izbora. Pa onda manipuliraju, ne plaćaju ih, a ti ljudi ne mogu ništa, jer nema smisla tužiti poslodavca, jer se zna da nećeš dobiti ništa. Dakle - ne samo da nema posla, nego ako ga i dobiješ, može se dogoditi da ne dobiješ plaću.»

Europska kuća je jedna od organizacija koja se među ostalim bavi pomirenjem bivših neprijatelja. Danijela Beretin je voditeljica programa za mlade. Stvari se moraju promijeniti kako bi Vukovar mogao ići dalje, kaže Danijela. Pri tome bi mladi ljudi mogli biti primjer ostalima.

«Mladi bi trebali učiniti nešto za sebe same. Trebali bi nešto mijenjati jer postoje mogućnosti za promjene. Sada imamo diskoteku gdje mladi mogu izaći. Može se primijetiti kako pripadnici različitih narodnosti plešu jednu s drugima, razgovaraju. Stvari se mijenjaju na bolje. No tu je i pritisak roditelja, pritisak škole, u cijeloj zajednici od strane političara – i to je problem».

Danijela ima samo 22 godine i rata se slabo sjeća, no njezina je obitelj bila pod posebnim pritiskom. Majka joj je Srpkinja, a otac Hrvat s muslimanskim imenom. Pa ipak, Danijela je optimist kada je riječ o budućnosti njenog grada Vukovara.