Za ljubav nije kasno ni u stotoj

Starački dom u Salima kao podružnica Doma za starije i nemoćne u Zadru postoji već dvije godine, a osnivač mu je Zadarska županija. Petnaestak osoba brine o vremešnim stanovnicima doma, od toga osam medicinskih sestara i njegovateljica. Mjesto je to gdje je dvadesetak korisnika pronašlo svoj mir u poznim godinama. Mali je broj domova na otocima u hrvatskom arhipelagu. No oni su zaista posebni – svaki na svoj način. Kada netko od mještana Dugog otoka odlazi u dom čitavo mjesto ga ispraća, pa i u suzama. Iskustva su to stanovnika mjesta na Dugom otoku, gdje su malobrojni stanovnici otoka vrlo povezani.

Na pitanje kako im je, korisnici Doma za starije i nemoćne Zadar, Podružnica Sali spremno odgovaraju da su im kuće i dvorovi prazni i da su sretni što imaju mjesto gdje mogu normalno živjeti, gdje se netko o njima brine. Čak ne žale ni zbog napuštanja svojih domova, koji su zbog iseljavanja stanovnika s otoka pusti. Uglavnom se radi o stanovnicima Dugog otoka. Dani im, kažu, brzo prolaze. Neki su u domu počeli pisati pjesme, neki plesti i vesti, a neki su se i zaljubili.

Pjesma za stogodišnju bodulsku divu

92-godišnji Miroslav Marčina je iz dugootočkog mjesta Luka, kaže kako mu je u domu odlično, njega posebno veseli biblioteka. On rado piše pjesme o maslinama ali i o svojoj stogodišnjoj dragoj prijateljici Franceski Piasevoli. O, kako ju naziva, bodulskoj divi i svojoj ruži spjevao je stihove kao rođendanski poklon.

Franceska pak kaže kako nakon čitavog stoljeća života nije umorna, doživjela je "lipoga i gruboga" a najradije misli na svojih petero djece, koju je odgajala, nekada i u gladi. Često im je, kaže, čaj od kamilice bio večera, pa su na spavanje odlazili gladni. Bio je rat i svega je falilo, a danas srećom više nije tako, kaže Franceska. Suprug joj je preminuo i to ju je kaže jako pogodilo. Djeca su uglavnom daleko, raseljeni po svijetu, u Americi, Australiji i Švicarskoj. Pa ipak je se, kaže, sjete. Franceski najteže pada što više ne može iz kreveta, jer ju boli kuk. Ipak, pjesma koju joj je spjevao njezin dragi prijatelj Miroslav prava joj je radost.

Ona moli, ja pričam viceve

Gospođa Ana napunila je 91 godinu. Rođena je za vladavine Italije. Danas je zadovoljna smještajem u Domu. Najviše voli svoju prijateljicu, cimericu, kojoj bi kaže bilo najbolje da je "pošla u časne". "Ona moli, a ja pletem", priča gospođa Ana. Njezini bližnji ju često obraduju, tako joj je nevjesta poslala knjigu viceva. Gospođi Ani duha ne nedostaje. Kaže kako joj vrijeme u saljskom domu leti, jer veći dio dana provodi u vezenju i pletenju ručnih radova. Gospođa Ana ima i duha za poslovnost. Svoje radove prodaje po cijeni od 50 kn. Tako, kaže, zaradi svoj džeparac. Zlatne ruke još uvije izrađuju i starinske cipele, uz pomoć šila, koje su bile dio dugootočke narodne nošnje. Tome su je naučila starija sestra i mati, koje svaki dan žive u njezinim sjećanjima.

Prazna je Olgina „Kalelarga“

84-godišnja Olga Žuvić zadovoljna je činjenicom da živi u domu, vrijeme brzo prolazi, druženja nema previše. Kaže kako je u dom preselila, jer je njezin dvor koji su od milja zvali Kalelarga, napušten. Stanovnici svih kuća u nizu nekada su se družili. Danas u dvoru su ostala samo dva muškarca, bez žena, pa bi joj bilo nemoguće živjeti sama. Olga najviše strepi od pada, jer joj se kaže već više puta dogodilo da ju izdaju noge, a nepokretnost bi joj, priča, pala najteže.

Lista čekanja "za svaki slučaj"

Socijalna radnica Jelena Milin smještena je u Domu za stare i nemoćne u Zadru, no sastavni dio njezinog posla je obilazak otočkih domova u Salima i Preku. Navodi kako je u domove za stare i nemoćne u Salima na Dugom otoku, u Preku na Ugljanu i Zadru smješteno 372 korisnika. Mnogi su na listi čekanja, čak oko 1.500 osoba. Iako je potražnja za smještajem velika, nisu svi koji su na listi "pravi" kandidati, jer su mnoge obitelji, znajući da se dugo čeka na smještaj u domu, svoje stare prijavili u slučaju da za to bude potrebe.

Socijalna radnica "rame za plakanje"

Jelena Milin priča kako se korisnici domova uglavnom dobro slažu, a "problemi" o kojima svakodnevno sluša za korisnike su veliki i nerješivi, no ona ih brzo rješava. "Ljudi u godinama nemaju previše razumijevanja jedni za druge, pa im smetaju sitnice. Neki se žale na hrkanje cimera, netko nekoga krivo pogleda, netko zaključa ili ne zaključa sobu, što zasmeta ovog drugog. U svakom slučaju, ako je problem zaista nerješiv, korisnike se odvaja, no takvih slučajeva gotovo da nismo ni imali", kaže Jelena Milin. Njoj se većina korisnika veseli jer s njom mogu podijeliti sve svoje brige i probleme, a ona je uvijek spremna saslušati i pomoći, iako nije uvijek jednostavno uskladiti rad u Zadru i posjete otočkim domovima, koji uvelike ovise o brodskim vezama.