Zlatni medvjed njemackom filmu, Berlinale osrednje kvalitete

"Berlinskim cudom" nazivaju njemacke novine odluku berlinalskog zirija na celu s americkom glumicom Frances McDormand da glavnu nagradu, medvjeda najveceg sjaja, dodijeli njemackom filmu "Gegen die Wand" Fatiha Akina. Cudom zato sto je to prvi njemacki film nakon 18 godina koji je dobio Zlatnog medvjeda na Berlinalu. I cudom jer se radi o filmu koji je u posljednji trenutak uopce upao u natjecateljski program - i to samo zato sto je Dieter Kosslick posto poto u konkurenciji htio imati jos jedan njemacki film.

"To je jedna ljubavna prica. U njezinom sredistu je mlada, dvadesetgodisnja Turkinja koja potjece iz ekstremno konzervativne, dogmatske obitelji i koja trazi izlaz iz nje. No, ona je pritom ne zeli izgubiti pa stalno pokusava pronaci kompromis. Tako upoznaje jednog tipa i pita ga zeli li s njom sklopiti lazni brak," opisuje ukratko Akin radnju nagradjenog filma. Taj tridesetogodisnjak iz Hamburga, i sam dijete turskih emigranata, vrlo dobro zna o cemu govori u svojim filmovima u kojima se uglavnom bavi problemom doseljenika u Njemacku i njihove djece, sukobom izmedju dvije kulture, dva identiteta.

"Sto se tradicije tice...Smatram da je ona ok, i sam dolazim iz jedne tradicionalne obitelji i to ima dobrih strana, ali kada tradicija postane dogma, onda se covjek mora poceti braniti," kaze on.

Kako to onda izgleda opisuje Akin u svom cetvrtom igranom filmu - teskoj, mracnoj ljubavnoj drami koja punoj gubitnika, nasilja i krvi. Ideju mu je dala epizoda iz vlastitog zivota. Jedna prijateljica mu je svojedobno predlozila da je ozeni kako bi je roditelji ostavili na miru. Prvotno je Akin od toga htio napraviti komediju, film vedrijih tonova poput prethodna dva, Solina i Im Juli, ali na kraju od te prvotne zamisli nije ostalo ni traga. Koliko je i sam senzibiliziran kada je u pitanju problem emigranata i posebno njihovih potomaka u drugoj generaciji, bilo je vise nego ocito kada je na tiskovnoj konferenciji novinarki koja mu je postavila pitanje: "Zasto uvijek radi filmove o gastarbajterima?", odbrusio: "Rijec ‚gastarbajteri' uopce ne postoji u mom rijecniku...A ima jos puno novinara koji dolaze i pitaju me je li ovo film o ‚gastarbajterima'. To je jedno zastarjelo, sovinisticko pitanje kojemu je mjesto u proslom tisucljecu -nema vise ‚gastarbajtera'!"

54. Berlinale je bilo Berlinale mladih redatelja. Dobitnik velike nagrade zirija i Srebrnog medvjeda argentinski je film Akinovog vrsnjaka, Daniela Burmana, "El Abrazo partido", "Izgubljeni zagrljaj". I u njemu je rijeci o trazenju identiteta, no na jednoj drukcijoj i manje dramaticnoj razini. Glavni lik, mladi Argentinac pokusava shvatiti zasto je njegov otac ostavio svoju obitelj i otisao se boriti u Izrael. Daniel Hendler, koji ga je odglumio, dobio je i Srebrnog medvjeda za najboljeg glumca. Burmanov film strucnoj se publici na Berlinalu svidio jer ne donosi samo lijepu, toplu i dirljivu pricu, vec i zato sto daje zivopisan uvid u argentinsku svakodnevnicu.

Srebrni medvjed za najbolju zensku ulogu dobila je juznoafricka plavokosa ljepotica Charlize Theron za ulogu u americkom filmu "Monster" - i to je definitivno najmanje iznenadjenje festivala. Theronova se za ulogu serijske ubojice koja je osudjena na smrtnu kaznu i prije dvije godine pogubljena toliko transformirala - da joj se smijesi i Oscar. Svoj neprepoznatljivi fizicki izgled u "Monstrumu" komentirala je rijecima:

"On je jednako vazan kao i emocionalni aspekt uloge. Njezin izgled je na neki nacin naznaka onoga kroz sto je prosla u svom emocionalnom zivotu. Jedno se ne moze prikazati bez drugog. No, ne moze se samo staviti sminka i zanemariti emocionalni aspekt - i obrnuto. Bilo mi je jako vazno posvetiti se i jednome i drugome. Da bi odglumio ovu ulogu, moras stvarno postati ta osoba, ne mozes samo glumiti. To jednostavno ne funkcionira."

Sam film dobio je na Berlinalu uglavnom dobre kritike iako je pokrenuo glasnu raspravu koliko je eksplicitnog nasilja na filmu produktivno a koliko kontraproduktivno. "Monstrum" je film koji ce sigurno doci u europska kina i to brzo i svakako ga treba pogledati- samo ne na prazan zeludac. Film kojeg isto tako treba pogledati, ali koji ce, na zalosti doci u malo europskih kina, kolumbijsko je americka produkcija "Mara, llena de gracia", "Marija milosti puna", o mladim kolumbijskim krijumcarkama droge koja je dobila nagradu Alfreda Bauera za otvaranje novih perspektiva u filmskoj umjetnosti, a njezina glavna glumica Catalina Sandino Moreno podijelila je Srebrnog medvjeda sa Charlize Theron u kategoriji najbolje glumice.

Prvi hrvatski film koji se ikada nasao u utrci za medvjede, "Svjedoci", sluzbeni berlinalski ziri nije nagradio, ali Vinko Bresan ipak u Berlinu nije ostao praznih ruku. Dobio je Mirovnu filmsku nagradu koja je od 1986. sastavni dio festivala i koju dodjeljuju udruge Inicijativa za mirovnu nagradu i Lijecnici protiv nuklearnog rata te zaklada bliska zelenima, Zaklada Heinricha Bölla. Clan zirija Christoph Heubner ovako je objasnio zasto:

"Odlucili smo se za film Vinka Bresana jer je on temi koja ga osobno emocionalno snazno dira prisao na tako umjetnicki dojmljiv nacin i jer time, prema nasem misljenju, pokrece dijalog u Hrvatskoj i susjednim zemljama o uzrocima i posljedicama rata, zahvaljujuci cemu poslijeratno vrijeme na tim prostorima moze biti vrijeme dijaloga."

Bresan je, kako je sam rekao, htio u "Svjedocima" ispricati pricu o ratnom zlocinu iz vizure krvnika, a ne zrtve, da bi ispitao kako funkcionira sustav zla i spirala mrznje. Ovo mu je treci put da je na Berlinalu - prvi put je bio s "Marsalom" u programu Forum, drugi put je bio clan zirija u istom programu, a sada je prosetao crvenim tepihom.

Bez obzira na to sto su "Svjedoci" naisli na izrazito dobre reakcije publike i javnosti u Berlinu, Bresan nikada nije gajio nade da bi njegov film mogao pokupiti i nekog medvjeda. On je u Berlin dosao s ciljem da film dobije ozbiljnog distributera sto je potpisivanjem ugovora s najvecom europskom distributerskom tvrtkom Celluloid Dreams i ostvareno.

Opce je poznato da filmovi koje festivalski ziriji smatraju najboljima to ne moraju biti. Da je bilo po kriticarima, lista nagrada bi izgledala drukcije. Kriticarima se tako posebno svidio film Kena Loacha "Ae Fond Kiss", prica o problemima koji se radjaju zajedno s ljubavi izmedju jedne plavokose irske katolkinje i mladog Skota, zapravo Pakistanca iz druge generacije doseljenika, koja je nagradjena i Nagradom ekumenskog zirija. Scenarist Paul Laverty prica gdje je nasao inspiraciju za svoju pricu:

"Bio sam u Americi 11. rujna 2001. i vidio sam sto se dogadjalo, kako su nevjerojatne bile reakcije, tri dana sam gledao televiziju i citava situacija mi se cinila surealnom. Naravno, izmedju ostalog i kako je muslimanski svijet bio demoniziran, i nisam mogao ne misliti na to kako se jos samo prije nekoliko godina Bush sastajao s mudzahedinima, a sada je veliki heroj koji se bori protiv carstva zla. Promatrao sam sve te stvari koje su se dogadjale i to kako je cijela stvar strasna, poput neke kolektivne amnezije. Tada sam bas dobio e-mail od jednog prijatelja iz Glasgowa, Skota pakistanskog porijekla koji mi je ispricao kako se njegova dvanaestogodisnja necakinja boji ici u skolu i mislio sam da bi stvarno bilo zanimljivo pozabaviti se tim dijelom skotske kulture, zajednicom pakistanskih doseljenika, muslimana, i uzeti jednu obicnu, prosjecnu obitelj."

Stari majstor britanskog filma Ken Loach poznat po svom dugogodisnjem snaznom drustvenom i politickom angazmanu i u ovom je filmu ostao dosljedan sebi, te na presici u Berlinu nije propustio uputiti kritiku na racun zapadnog politickog establismenta.

"Krscanski fundamentalizam u Americi je u uzletu i sam Bush sada propagira vjerske organizacije, vjerske skole, takve skole se sve vise podrzavaju i u Velikoj Britaniji. Ne znam sto vi mislite o tome, ali mi to smatramo vrlo reakcionarnim. Princip sekulazacije skolstva vrlo je vazan i mislim da je ovo kritican trenutak u kojem treba govoriti o vjeri, fundamentalizmu i religijama uopce."

Jos jedan stari majstor ostao je u Berlinalu kratkih rukava - Grk Theo Angelopoulos koji je u Berlin dosao s prvim dijelom svog zivotnog djela, trilogije o povijesti Grcke u 20. stoljeca.

Prvi dio trilogije "The Weeping Meadow" film je monumentalnih slika i monumentalne duljine i djelo je koje ce sineasti sigurno voljeti. No, obicnim smrtnicima bi novi Angelopoulos mogao biti prespor i predug. To se nikako ne moze reci za film Richarda Linklatera - "Before Sunset" - nedvojbeno najsladji film festivala. To je zapravo svojevrsni nastavak filma koji je ista ekipa u sastavu Linklater, Ethan Hawke i July Delpy napravila prije 9 godina. Taj film se zvao "Before Sunrise" i dobio je na Berlinalu Srebrnog medvjeda. Linklater je, naravno, na presici morao odgovoriti na sljedece pitanje:

"Hocemo li za 9 godina snimiti novi film? Svi smo se pogledali, hm, ne znam, vjerojatno ce to ovisiti o tome kako ce se ljudima svidjati ovaj."

"Before Sunset" romanticna je ljubavna pricica o dvoje nekadasnjih ljubavnika koji se nakon 9 godina ponovno susrecu i imaju 90 minuta - tocno toliko koliko traje film. Ethan Hawke:

"Veliki je izazov raditi u filmu poput ovoga u kojem nemas tipicnu strukturu price s pocetkom, sredinom i krajem i u kojem je jedina narativna snaga -prirodnost. Richard nam je stalno govorio - bez dramatiziranja. Jer da smo u film unijeli imalo neprirodnosti, da nije sve izgledalo potpuno spontano, film ne bi valjao ama bas nista. Zato smo i htjeli da vrijeme radnje bude isto kao i vrijeme filma - jedina dramska snaga filma je u tome sto nema drame."

Sluzbeni program ovogodisnjeg Berlinala obilovao je filmovima koji nisu bili ni posebno dobri ni posebno losi - uz iznimku drugog njemackog filma u konkurenciji, "Die Nacht singt ihre Lieder", "Noc pjeva svoje pjesme" Romulada Karmakara za kojeg vazi - svakako izbjeci! Festival je bio politican, kako je njegov direktor Dieter Kosslick i obecao, ali je bio manje glamurozan nego sto je to prethodnih godina bio slucaj. Mnoge zvijezde otkazale su, naime, svoj dolazak u posljednji trenutak, srecom ne i Jack Nicholson, najblistavija zvijezda festivala koja je u Berlin dosla predstaviti - izvan konkurencije - svoj novi film "Something's Gotta Give". "Nemojte me citirati kad ovo kazem jer ne zelim zvucati jako samozaljubljeno, ali smatram ovaj film najposebnijim citavoj ovoj godini. Svi inace nose crno, blijedi su i sve je strasno. I to vec postaje klise. Kod ovakve komedije problem je stav publike. Ako napravite neki laganiji film, ne shvacaju vas ozbiljno. No, svatko tko je to jednom radio zna da je to zapravo teze," tvrdi Nicholson koji nije skidao suncane naocale u Berlinu u kojem nije bilo nimalo sunca. Ali to mu doista nitko nije zamjerio! Berlin je zato debelo zamjerio Nicole Kidman sto se nije pojavila na otvaranju na kojem je bio prikazan njezin novi film "Cold Mountain".

Dieter Kosslick ionako je morao istrpjeti zestoke kritike zbog odluke da berlinski festival otvori jednim tipicnim americkim filmom i to jos s tematikom iz americkog gradjanskog rata. Kada se jos na crvenom tepihu nisu pojavili ni glavni glumci Kidmanica i Jude Law, govorilo se o pravoj blamazi. Minghelin film koji se vec prikazuje u europskim kinima kriticari su u Berlinu pokopali, za razliku od drugog tipicno americkog filma u sluzbenom programu, "The Missing" Rona Howarda s Cate Blanchett u ulozi snazne samohrane majke na Divljem zapadu koja se daje u potragu za svojom otetom kceri.

"Emocionalna i psiholoska dubina ovog karaktera za mene je bila puno bogatija nego sto je to inace slucaj u tradicionalnom vesternu - a da se pritom nije zrtvovalo nimalo od napetosti filma. Za mene je ovo bilo putovanje u nepoznato," kaze Blanchett o svojoj ulozi u "The Missing".

I time bismo zavrsili setnju po Potsdamskom trgu i berlinalskim projekcijama. Ona bi komotno mogla potrajati jos satima, ali najvaznije je receno iako je puno filmova ostalo - opravdano ili neopravdano - zanemareno. Na ovakvom festivalu na kojem se 24 sati dnevno - i tako 10 dana - paralelno u 10-ak kina vrte svakojaki filmovi, jednostavno je nemoguce sve vidjeti i sve pokriti.