Zlatni steak Francka Ribéryja
8. siječnja 2019
Veliki George Best svojedobno je to ovako formulirao: „Puno sam novca potrošio za alkohol, žene i brze automobile. Ostatak sam jednostavno protraćio."
Nakon najnovijeg slučaja nogometne dekadencije (ili ipak ne?) u kojoj glavnu ulogu igra Franck Ribéry, ponovno se, baš kao i nekoliko desetljeća ranije u slučaju sjevernoirskog nogometnog virtuoza, postavlja isto pitanje: koliko uopće hvalisanja i razmetanja luksuznim stvarima podnosi današnji profi-nogomet?
Cijelu je diskusiju pokrenuo francuski reprezentativac koji trenutno nosi dres FC Bayerna, rekordnog prvaka njemačke Bundeslige. Ribéryju se u jednom otmjenom restoranu u arapskom svijetu servira pozlaćeni steak, šef restorana osobno mu za stolom (kao i ranije u slučaju Diega Maradone) razreže komadinu mesa u manje komadiće i na koncu francuski nogometaš doslovce „zasoli" cijelu ceremoniju – iz male posudice rukom uzme sol i posoli pozlaćenu komadinu goveđeg mesa.
„Ples oko zlatnog steaka"
Neki komentatori (aludirajući na biblijske scene) govore već danima o „plesu oko zlatnog steaka". Diskusija o „foliranju" Ribéryja, ali i o (kako neki smatraju) „seljačkom" ponašanju nekih drugih nogometnih zvijezda nije ograničena samo na nogometne vode.
Dojam koji ne poriču čak ni najveći obožavatelji nogometnih zvijezda je jasan – izgleda da stvarno neki od tako dobro plaćenih igrača ne znaju što s tom silnom lovom koju dobiju od svojih poslodavaca i sponzora!
Ali s druge strane: nije li to isključivo njihova (i samo njihova!) privatna stvar na što će trošiti novac? Novac koji su uzgred zaradili sasvim legalno? I što ako uz manifestiranje takvog „bling-bling" ponašanja dotični istovremeno doniraju novac za humanitarne svrhe?
I još jedno logično pitanje: zašto su nogometni klubovi alergični na hvalisanja svojih namještenika – jer su upravo oni ti koji nogometaše obasipaju milijunima eura i dolara?
Moje, moje, moje…
Moja jahta. Moj super-model. Moj sportski auto. Nogometne zvijezde poput Cristiana Ronalda na društvenim mrežama praktički bez prestanka objavljuju glamurozne foto i video-snimke iz svoga svijeta, svijeta koji nema puno veze sa svijetom u kojem živi njihova (prosječna) publika na stadionima diljem svijeta.
To su ljudi za koje je novi dres Bayerna (koji košta 90 eura) već luksuz! O kakvim mi to onda mjerilima pričamo? I gdje je tu prava „mjera"?
U pravilu se profi-nogometaše ne kritizira (dapače, to čak utječe na porast ugleda u očima njihovih obožavatelja) zbog javnog koketiranja s luksuznim predmetima, npr. kada se oni, poput Bayernovog Kingsleya Comana, vole slikati ispred skupocjenih automobila. Ili kad si njegov klupski kolega Jérôme Boateng, kako pišu mediji, nabavi novog Lamborghinija, ili kad bivši napadač dortmundske Borussije Pierre-Emerick Aubameyang pozlati jedan takav bolid. Da, stvarno ga je dao pozlatiti. Ili kad Brazilac Neymar pozira na jednom skupom, skupom modelu Ferrarija.
Fetiš? Statusni simboli!
Pogotovo kod mladih nogometaša često se pritom radi o profiliranju preko statusnih simbola, rekao je nedavno bivši igrač Bundeslige Jan Rosenthal u intervjuu za Sportbuzzer. I dodaje: „Sat, pa auto, ili nova skupa odjeća. Tako se potkrepljuje imidž profi-igrača, upravo su to i teme o kojima se razgovara u svlačionici."
Svjetski prvak Mesut Özil, koji ja pao u nemilost Njemačkog nogometnog saveza (DFB), već je javnosti omogućio uvid u svoje „imanje" u Londonu, kako bi svima pokazao što sve posjeduje: posebna prostorija s odjećom, dvorana za prikazivanje kino-filmova ili igranja Playstationa, vozni park.
Eljero Elia je svojedobno (dok je još nastupao za Werder iz Bremena) nabavio televizor za 35.000 eura. Boateng nema ništa protiv toga da javno prezentira svoju kolekciju tenisica, navodno se radi o oko 600 pari: „Moja mama me uvijek pita želim li otvoriti dućan s tenisicama. Čuvam ih u dvije prostorije, što ću kad sam rano s time počeo…"
Bez obzira na sve navedeno, uopće se ne radi o novom fenomenu. Ova je pojava poznata od ranijih (nogometnih) dana. Sjevernoirska nogometna legenda George Best bio je na glasu kao veliki rasipnik, a i znao se našaliti na svoj račun – kao onom čuvenom izjavom s početka ovog teksta „…a ostatak sam jednostavno protračio".
I sad – Ribéry. U Dubaiju konzumira pozlaćeni steak i za to ga mnogi žestoko kritiziraju. Pa i iz njegove francuske domovine, na čijim ulicama „žuti prsluci" već tjednima prosvjeduju i protiv rasta troškova života. Ribéry (od ranije na meti brojnih kritika zbog "korištenja usluga" jedne maloljetne prostitutke) pritom nije (kao neki drugi akteri) ignorirao te napade.
Probušeni prezervativi…
Za verbalnu eksploziju mržnje preko „društvenih" mreža („Počnimo s ljubomornima, mrziteljima, onima koji su sigurno nastali zbog probušenoga kondoma. Je**m vaše majke, vaše bake i čitavo vaše podrijetlo ... ") FC Bayern ga je već masno kaznio.
„Nije to tako baš jednostavno kad se radi o društvenim medijima. Društvo određuje što se smije, a što ne", kaže Ribéryjev suigrač Thomas Müller. Napominje kako se i na „društvenim" mrežama vrijeđa, i to u velikom stilu. I onda su poznate osobe poput francuskog nogometaša odjednom iznenađene da njihove objave na Twitteru ne „požanju" samo stotine tisuće lajkova, već da ima i oštrih kritika.
Sastavni dio društva kojim sve više dominira kultura selfieja je i (što je moguće više) otkačeniji stil života. Pritom se u tren oka pređe i granica dekadencije. Što je pouka priče? Kao u onoj čuvenoj epizodi u kojoj Jens Lehman, bivši vratar njemačke izabrane vrste, koristi helikopter kako bi što prije s treninga kod VfB Stuttgarta stigao kući, na jezero Starnberg u blizini Münchena?
FC Bayern nije Ribéryja naravno kaznio zbog gastronomskog užitka u Dubaiju, već za njegove verbalne ispade kojima je reagirao na kritike svojih kritičara. On je poznati nogometaš i ne može se tek tako odreći svoj uloge uzora mnogim (pa i mladim) ljubiteljima nogometa, pogotovo što vrhunske nogometne zvijezde zarađuju osjetno više i od političara i šefova tvrtki.
Klubovi ne objavljuju javno visinu njihovih plaća, ali se hvale i radi ističu njihov društveni angažman. Upravo zbog svoje socijalne „savjesti" profesionalci poput Matsa Hummelsa ili trenera kao što je Julian Nagelsmann u sklopu akcije „Common Goal" doniraju 1% svoje godišnje plaće za dobrotvorne svrhe.
1% za čistu savjest?
A tu se radi o šestoznamenkastim svotama. Kod „prosječnih" građana s prosječnim plaćama (kad bi to preračunali) radilo bi se o otprilike 30 eura mjesečno. Bruto.
„Budimo iskreni: za sve nas koji vrlo dobro zarađujemo u ovoj branši, tih jedan posto nije nikakav problem", kaže Nagelsmann. I baš zato nogometni hvalisavci i imaju dovoljno love za još malo zlata – bez obzira radilo se o pozlaćenim Lamborghinijima, armaturama u kupaonici ili – komadu mesa.