Znate li što vaše dijete radi online?

Profesor tjelesnog iz Bjelovara koji je seksualno iskorištavao vlastitu kćer, a njene nage fotografije dijelio putem interneta, te 24-godišnjak iz Osijeka koji je uhićen zbog nabavljanja, posjedovanja i distribucije snimki seksualnog iskorištavanja djece samo su dva najnovija slučaja pedofilije i seksualnog iskorištavanja djece na internetu koji su potresli Hrvatsku u zadnjih tjedan dana. Prema podacima pravobraniteljice za djecu, godišnje najmanje 150 djece u Hrvatskoj postane žrtva seksualnog iskorištavanja putem interneta. Kažemo najmanje, jer ta brojka uključuje samo slučajeve koji su prijavljeni policiji.

„Kada roditelji djetetu dadu tehnologiju u ruke, samo zato što im je na oku, ne znači da je i sigurno. Moraju upoznati svijet u kojem njihovo dijete provodi toliko vremena", kaže za Deutsche Welle Tomislav Ramljak iz Centra za nestalu i zlostavljanu djecu. Ta je organizacija koja je pokrenula i Centar za sigurniji internet, članica međunarodnih organizacija Insafe/INHOPE, koji svake godine, drugog utorka u veljači, ove godine 11. veljače, organiziraju Dan sigurnijeg interneta sa ciljem promicanja sigurnije i odgovornije upotrebe online tehnologija i mobilnih uređaja, posebice među djecom i mladima.

Uznemirujući podaci istraživanja

Ovih dana objavljeno je Nacionalno istraživanje o sigurnosti djece na internetu koje je provela grupa znanstvenika u koordinaciji Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu, a u sklopu europskog istraživanja EUKO, u kojem je Hrvatska ove godine prvi puta sudjelovala, a koje je donijelo neke alarmantne podatke. 14,3% djece u dobi od devet do 17 godina imalo je iskustvo na internetu koje ih je zasmetalo ili uznemirilo. Velika većina djece je takva iskustva doživjela više puta, a gotovo petina njih učestalo. Sedam posto djece imalo je iskustvo da se netko ponašao prema njima na povrjeđujući ili neugodan način, dok je 4,5% djece priznalo nasilno ponašanje prema drugima. Svako 12. dijete u dobi od 9 do 17 godina primilo je poruku sa seksualnim sadržajem, bilo da je riječ o tekstu, slici ili videu. Više od dvije trećine djece u dobi od 9 do 17 godina na internetu je vidjelo seksualne fotografije ili film gole osobe, a da im nije bila namjera vidjeti ih, dok je gotovo petina njih vidjela takav sadržaj s namjerom. Više od petine djece posjećivalo je stranice sa sadržajima o samoubojstvu i načinima fizičkog ozljeđivanja, a gotovo svako drugo dijete nikada ili gotovo nikada nije zatražilo potporu i pomoć roditelja u vezi sadržaja koji su ih uznemirili, a koje su vidjeli na internetu, navodi se u studiji u kojoj se navodi i da više od 30 posto djece u dobi od devet do 17 godina putem interneta komuniciralo s ljudima koje ne poznaje uživo, a da se njih čak 14 posto i susrelo s takvim osobama.

„Nitko ne može držati korak"

Takva iskustva ima i Ines Lazarević Rukavina iz Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Primorsko–goranske županije, jedine, kako kaže, institucije koja radi s djecom na terenu. Ona za Deutsche Welle kaže kako „gubimo bitku s nasiljem u svim pojavnim oblicima". Upozorava da je većina djece danas pismenija od odraslih, te da zbog napretka tehnologije i pojave sve više internetskih platformi „ne možemo sve pratiti, ne zato što ne želimo, već zato što jednostavno imamo ograničene kapacitete. Ni roditelji, ni stručne službe, nitko ne može držati korak", napominje.

Gostujući u školama diljem Primorsko-goranske županije, u ruralnim mjestima te ne otocima, Ines Lazarević Rukavina nailazila je na situacije da joj se djeca, jer ih ne poznaje, više otvore te je otkrivala porazne situacije u kojima je na 100 učenika jedne škole troje bilo kontaktirano putem interneta. „Kontaktirale su ih starije osobe, preko primjerice Vibera i postavljali im pitanja o tome jesu li sami kod kuće, gdje žive, imaju li brata ili sestru i bi li se s njima našli“, opisuje i naglašava da je danas do svih kontakata i podataka moguće doći, a istraživanja pokazuje da seksualni predatori svoje žrtve „obrađuju“ i do dvije godine. Na jednom je otoku saznala da je od 45 djece troje bilo kontaktirano od strane pedofila.

Roditelji nesvjesni opasnosti

„Roditelji ne shvaćaju da već slikanjem svoje djece na godišnjem odmoru i postavljanjem tih slika na društvene mreže dovode tu djecu u opasnost. Preko njihovog profila lako je saznati gdje dijete živi, gdje ide u školu. Meni koja se time ne bavim, vjerujem da mi ne bi trebalo više od dva sata", upozorava i kaže da roditelji uopće nisu svjesni opasnosti.

Ljudi smatraju da se to događa negdje drugdje ili da nije strašno, kaže Tomislav Ramljak, no jest strašno i brojke jesu velike, kaže. Svake godine 150 djece treba psihološku pomoć, treba proći dugotrajne tretmane i strahovati da će se taj sadržaj opet negdje jednoga dana pojaviti, jer ono što je na internetu nikad ne nestaje, upozorava i dodaje da nitko ne uči djecu osnovama sigurnog ponašanja na internetu, kako kritički pristupiti sadržajima, koje su zamke, kako zaštititi osobne podatke, gdje ne ostavljati e-mail adresu.

Predatori u radu za opće dobro

Ramljak ističe i problem sudske prakse u Hrvatskoj. „Dok je Švedska izjednačila zlostavljanje i seksualno zlostavljanje djece na internetu sa zlostavljanjem u stvarnom svijetu, te su i kazne odgovarajuće, dotle se kod nas izriču uvjetne kazne ili kazne rada za opće dobro, te eventualno minimalne kazne zatvora. Zastrašujuće je da uopće razgovaramo o tome da se čovjeku koji zlostavlja dijete, taj sadržaj distribuira ili čak zarađuje na tome dodjeljuje kazna rada za opće dobro“, kaže taj osječki stručnjak.

Ističe i da djeca danas znaju da imaju pravo koristiti tehnologije, na pristup internetu, ali djecu treba naučiti i da uz to pravo dolazi i odgovornost. Sloboda pisanja što god se želi može dovesti do zlostavljanja, cyberbullyinga, ali djecu treba naučiti da ta sloboda znači i odgovornost da ono što napišete ne smije povrijediti drugoga.

Kultura nenasilja

Ines Lazarević Rukavina dodaje tome da mi kao društvo konstantno potičemo i gradimo kulturu nasilja. „I mi koji se bavimo prevencijom nasilja pažnju usmjeravamo na nasilje. Koliko propagiramo kulturu nenasilja? Trebali bismo se odmaknuti od nasilja, početi tražiti i isticati sve što nije nasilje – sve ono dobro, lijepo i pozitivno među djecom, u susjedstvu, u svakom danu", kaže riječka stručnjakinja koja priprema projekt upravo o kulturi nenasilja kao poželjnom obrascu ponašanja. Ističe da djeca koja doživljavaju nervozne, bučne pa i nasilne obrasce ponašanja kod kuće, ta ponašanja kopiraju u odnosu prema drugima, te se takva kultura nasilja samo pojačava dok jednoga dana ne završi u crnoj kronici.