„Čudne“ putovnice turskih tražitelja azila

Svaka putovnica govori mnogo o njenom vlasniku. Koliko je putovao, u kojim sve zemljama i na kojim kontinentima je bio. Ima i putovnica druge vrste koje države daju svojim građanima koji čitav svoj život posvećuju upravo toj državi ili su njeni glasnici u svijetu.

Zato je to tek posebna priča i tragedija tih ljudi kad se na stolu Njemačkog ureda za migracije i izbjeglice (BAMF) među 15.654 turskih putovnica pronađe i 771 „zelena" putovnica kakva se u Turskoj izdavala njenim državnim službenicima i čak 288 isprava koje su inače otvarale svaka vrata: diplomatskih putovnica.

Svi su oni zatražili azil u Njemačkoj nakon što je počela strahovlada nastala nakon neuspjelog vojnog udara. U Njemačkom uredu nas upozoravaju da ne hitamo sa zaključkom: to ne znači da je toliko turskih diplomata i službenika pobjeglo iz Turske jer takva putovnica se izdaje i njihovoj malodobnoj djeci. No kažu nam da tako uopće nećemo otkriti još jedan žalostan broj ljudi koji su donedavno živjeli samo za svoju domovinu: časnike turske vojske koji su također morali bježati.

Ni šutnja više ne pomaže

Ali i bez toga je to golem broj, makar je malen u usporedbi s onima koji nisu uspjeli pobjeći. Od srpnja 2016. je Erdogan suspendirao ili otpustio oko 150 tisuća državnih službenika i strpao u zatvor njih pedesetak tisuća, optužujući da su sljedbenici Fetulaha Gulena, nekadašnjeg bliskog partnera samog Erdogana kojeg sad optužuje da je organizirao vojni udar.

Hüseyin Topel i Fatih Aktürk nam kažu da se iz Turske i dalje bježi, makar je to postalo teže. Od ovog ukupnog broja, 1.400 Turaka je predalo zahtjev za azilom u prva dva mjeseca ove godine. I Topel i Aktürk su, kao nedavno pušteni Deniz Yücel, „njemačko-turski novinari" i kažu nam kako je velika iluzija misliti da se u Turskoj bilo što time promijenilo: „Svatko tko nešto kritično kaže o (turskoj) vladi ili njenim članovima riskira biti obilježen kao nacionalni izdajica."

Mnogi pokušavaju samo šutjeti, ali ni to nije jamstvo za sigurnost. U odlasku im pomaže čitava mreža koja se spontano stvorila, kako Nijemaca tako i Turaka.

Treba paziti od koga se traži pomoć

Među bjeguncima je i 43-godišnji turski odvjetnik, za novinsku agenciju dpa se predstavlja tek kao Murat T. I on je u Turskoj bio uhićen, optužen za „izdaju". Proveo je šest mjeseci u istražnom zatvoru, nakon čega je morao shvatiti da mu više nema života u domovini. Ali treba i paziti koga se moli za pomoć: „Izbjegavali smo bilo koga iz zajednice Turaka koji već dugo tu žive (u Njemačkoj). Inače, nismo mogli biti sigurni da ne naiđemo na nekoga tko će nas izdati (turskoj) vladi", kaže Murat.

O nekih tri milijuna Turaka koji žive u Njemačkoj on nipošto nema dobro mišljenje. Vidi kako su manipulirani medijima iz „stare domovine": „Izgleda da oni Erdoganu vjeruju svaku riječ!"

I Selina je poslovna žena, četrdeset joj je godina. Kaže kako više nije mogla izdržati život u ovakvoj Turskoj, ni poslovno, niti privatno: „Nepovjerenje je stanje u kojem moramo živjeti već dvije godine. Nas se špijunira, izgubili smo dobre stare prijatelje i denuncira nas se kao Gulenove pristaše", svjedoči Selina.

Pomoć „nevjerniku"

I Canan A. nije vidio više drugog izlaza nego otići iz Turske i zatražiti azil. On je u Turskoj bio učitelj i dirnut je pomoći organizacije koja bi valjda prva trebala biti nepovjerljiva prema došljacima iz Turske i navodnim pristašama propovjednika Gulena: Diakonie, humanitarna organizacija Njemačke evangeličke crkve. „Diakonie mi je mnogo pomogla", kaže nam Canan. Osobito kad se postavilo pitanje priznanja njegovih akademskih kvalifikacija, sve je pokušala srediti Crkva.

Smrkne se kad nam govori o njegovoj domovini kakva je danas: demokracija je skršena, oporba je zamukla od straha, a čitava država srlja u gospodarsku propast. Zato nam kaže kako je sad i njemu i njegovoj ženi želja ostati u Njemačkoj i ovoj zemlji na raspolaganje staviti svoje znanje i sposobnosti.

A jednog dana... Valjda će se moći vratiti u domovinu.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.