Žalosne sove srpske oporbe

Puno se u Srbiji govori o ujedinjavanju oporbe, a tek povremeno se ukazuje na ideološke razlike koje već u startu sprječavaju zajedničku političku borbu. Nemoguće je, naime, okupiti na jednom mestu stranke koje su za i protiv NATO-a i Europske unije, one koji su za politiku regionalne saradnje i pomirenja i one koji bi još malo ratovali.

Plan B je ideja o "više kolona" u kojoj bi s jedne strane bilo nešto što se naziva patriotskom oporbom, a s druge takozvana proeuropska oporba. No, tek su tu nastali problemi, jer se najprije ne zna tko će držati monopol na patriotizam ili je patriotizam postao samo druga riječ za nacionalizam. Ništa bolje nije ni u proeuropskom taboru. Tu, na prvi pogled, nema velikih ideoloških razilaženja, ali zato postoji neverojatan višak sujeta i liderskih ambicija. A dio oporbe još uvijek nije shvatio da to što će se proglasiti proeuropskim blokom ne znači automatsku pobjedu na izborima.

Politički analitičar Milan Nikolić stoga za DW kaže da dvije kolone nisu loša ideja, ali da nisu dovoljne za pobjedu: "Jer neka proeuropska kolona se, osim po nešto malo boljim i više demokratskim manirima, neće bitno razlikovati od onoga što je program vladajuće stranke i onoga što radi sadašnja vlast. Mora se, osim toga, ponuditi još nešto, prije svega u socijalnoj i ekonomskoj sferi."

Vučić – glavna linija razdvajanja

Najveći problem za oporbu ipak predstavlja odnos prema predsjedniku Srbije i SNS-a Aleksandru Vučiću. Pojedini čelnici oporbenih stranaka su tu povukli glavnu crtu razdvajanja. Ako se stvari promatraju iz tog ugla, još je teže čak i definirati tko je oporba. Veliki broj navodno oporbenih stranaka koketira s Vučićem, bilo kroz nuđenje svojih političkih usluga, bilo kroz podršku stavovima vlasti. Teško je među takvima pronaći konsenzus oko toga je li u Srbiji na djelu "diktatura" ili su te ocjene pretjerane, postoji li ili ne užasno stanje medijskih nesloboda, kao i je li potrebno odazvati se na pozive vlasti na unutarnji dijalog o Kosovu.

Milan Nikolić smatra da je to vrlo primitivan kriterij koji dovodi i do ozbiljnih grešaka. Kao primjer takve greške Nikolić navodi odbijanje pojedinih oporbenih političara da odu na sastanak s izvestiteljem Europskog parlamenta Davidom Macalisterom, jer on navodno podržava Vučića. "Nezadovoljni su što je on imao kontakte sa Vučićem? To je tolika glupost da jednostavno ne mogu vjerovati da se to dogodilo", kaže Nikolić i ističe da to pokazuje "nezrelost oporbe".

Politički analitičar Brano Radun također smatra da fokus na Vučiću više šteti oporbi nego što koristi: "Najprije, ne može vam tema biti samo Vučić. Ako recimo govorimo o beogradskim izborima, tu morate reći nešto i o Beogradu. A s druge strane to onemogućava i ujedinjenje oporbe jer svatko svakoga sumnjiči da potajno šuruje s Vučićem i vlastima."

Taj momenat se očito koristi i za eliminiranje konkurencije unutar oporbe. Najnoviji takav slučaj je najava Pokreta slobodnih građana da prekida suradnju s Demokratskom strankom jer je "javno ponudila suradnju Vučiću". Radun stoga kaže da "kada nekog optužite da je blizak vlastima, onda on gubi dio političkog kredibiliteta kao oporbenjak. Na taj način poboljšavate svoj rejting u pregovorima, a vjerojatno i očekujete da zbog toga preuzmete i njegove birače pa možda čak i stranku."

Žalopojke

Postoje, naravno, i brojne "olakotne" okolnosti za srpsku opoziciju. Ona je izložena nevjerojatnom medijskom pritisku, opstrukcijom vlasti na svim nivoima, a ponekad to ide i do otvorenih prijetnji i bukvalne kupovine oporbenih zastupnika. U takvoj situaciji oporba je kao jednog od glavnih krivaca označila međunarodnu zajednicu koja, kažu, to mirno promatra a usput i dalje podržava Aleksandra Vučića. Te primjedbe stoje, ali isto tako i pokazuju nezrelost oporbe da se suoči s problemima već umjesto toga traži bejbisitere po svijetu.

Sama oporba nije napravila praktički niti jedan korak kao bilo kakav oblik otpora vlastima: sjede u parlamentu, ne sudjeluju u političkim protestima niti ih pokreću, propuštaju šansu da nekako kapitaliziraju veliko i sve primjetnije radničko nezadovoljstvo širom Srbije… Tako se i žalbe na očajno stanje u državi mogu protumačiti i kao neka vrsta opravdanja za vlastitu sigurnost. Jedino što je postignuto kukanjem međunarodnim diplomatima je da su vlasti i to zloupotrebile kako bi neke oporbenjake prikazali kao "tužibabe svoje zemlje, strane plaćenike i sluge Zapada".

Branko Radun tome dodaje da je oporba propustila brojne prilike izjasniti se o raznim pitanjima kao što su Kosovo, kriza s Makedonijom, uhićenje Haradinaja. Na primjedbu da oporba zbog medijske blokade i nema gdje iznijeti svoj stav, Radun kaže da "toga nema ni na društvenim mrežama" koje su postale nekakav rezervni medijski front opozicije. "Nekad to ne žele zbog svojih birača, nekad da se ne zamjere stranim veleposlanstvima, nekad da ne uvrijede neku ciljnu grupu – imaju toliko autocenzura da se ponekad stječe dojam da nisu prisutni u Srbiji."