Život s koronom u Njemačkoj – treba li nam zabrana izlaska?

Slušam jutros lokalni radio i čujem kako u Bonnu nije bilo još ni jednog slučaja oboljenja od Covida-19 koji je morao biti liječen u bolnici. To je umirujuća vijest. Ukupno je u ovom gradu koji ima oko 330.000 stanovnika trenutno službeno 92 oboljelih. Umirujuće je i to da smo mi svi u obitelji zdravi i da su to i naši roditelji – roditelji moga supruga na sjeveru Njemačke koji po mnogočemu spadaju u rizičnu skupinu i moji roditelji u Splitu. S tom mišlju sam se jutros probudila. S tom mišlju se budim svako jutro posljednjih dana: glavno da smo zdravi. Ali u tijeku dana mi onda glavu i srce zarobe svakojake druge misli. Moj sin danas slavi svoj 11. rođendan. „Slavi“ je, naravno, neprimjerena riječ ovih dana. Kada smo prije nekoliko tjedan razgovarali o tome kako će ga slaviti, bili su u igri uobičajeni prijedlozi – kino s prijateljima, Jump-House, pidžama-party. Pregovarali smo o broju uzvanika – 8, 10 ili 12.  U međuvremenu su kina, jump-housi, igraonice, igrališta, zatvoreni. A ja već danima razmišljam o tome što je još ovoga dana moguće, što primjereno situaciji, što odgovorno, a što neodgovorno?

Rođendan u doba korone

Prije tjedan dana je moja kćer slavila svoj 15. rođendan. U petak navečer smo pozvali njezinu krsnu kumu s obitelji. Baki smo rekli da ne dolazi iz Bingena (gradića oko 120 km i sat i pol vožnje vlakom udaljenog od Bonna) kako se ne bi izlagala opasnosti od zaraze – na putu i kod nas. Teška srca smo tada donijeli tu odluku, ali moja svekrva ima 76 godina, puši dvije kutije cigareta dnevno i pluća joj sigurno nisu u najboljem stanju. Ali dva dana kasnije – dakle, samo prije pet dana – moja kćer je svojih šestero priljatelja pozvala da proslave njezin rođendan u bonskoj Laser Tag Areni koja je toga dana još bila otvorena. Nazvala me mama jedne uzvanice i rekla kako njezina kćer neće ići u Laser Tag Arenu, ali da će doći na tortu i druženje nakon toga kod nas. Rekla sam joj da je to skroz ok i da poštujem njezinu i svačiju odluku o restrikcijama u ovim vremenima (a i u svakim drugim), ali mi se učinilo nelogičnim da pušta svoju kćer na druženje s istom tom djecom koja su bila u Laser Tag Areni i došla u kontakt sa svim potencijalnim virusima i bakterijama od kojih svoju kćer želi zaštititi. Na web-stranici Laser Tag Arene je tada još pisalo da je otvorena jer, prema kriterijima mjerodavnog Instituta Robert Koch, nije mjesto s povećanim rizikom od zaraze. Naravno da su dan kasnije zatvorili – kao i sva kina, kazališta i muzeji u Bonnu.

Smije li se raditi ono što se službeno smije?

Do jučer su u Bonnu, međutim, bili otvoreni kafići. I ljudi su u njima sjedili. Ali, zašto su otvoreni, ako u njima ne bi trebali sjediti. Danas su ih gradske vlasti odlučile zatvoriti. U svojoj svakodnevnoj jutarnjoj ophodnji susjedstva sam, unatoč zatvorenim kafićima i trgovinama osim onih čiji je rad iznimno dozvoljen, zatekla prilično živu sliku pješačke zone i opet srela desetke i desetke starijih građana kojima trenutno stvarno nije pametno hodati pod gradu. Ali činjenica je da se to (još) smije. Je li, dakle, u redu raditi ono što je dozvoljeno? Angela Merkel je apelirala na građane da „svedu socijalne kontakte na mininum". Ali što je kome minimum? Do jučer su se tinejdžeri sastajali u velikom bonskom parku Rheinaue i „visili“ po klupama ne poštujući upute o razdaljini koju treba poštovati. Mnogi gradovi u bonskoj regiji su sada reagirali zabranom okupljanja na javnim prostorima u grupama većima od dvije osobe. Je li minimum dozvoliti mom sinu da popodne na kolače pozove svog najboljeg prijatelja koji, je, usput rečeno, još prošlog vikenda prenoćio kod nas? Je li minimum da dođu naši najbolji prijatelji, obitelj s kojom se, u raznim konstelacijama družimo već tjednima skoro na dnevnoj bazi? Bismo li sada već trebali s time stati iako to još, teoretski, smijemo?

Njemačka dilema: blokirati život ili ne?

U drugim europskim zemljama je već na snazi zabrana izlaska iz kuće, u Bavarskoj već danima u nekim zarazom posebno pogođenim mjestima, od danas u cijeloj toj saveznoj pokrajini. Do jučer (19.3.) je još njemački ministar zdravstva Jens Spahn govorio kako neće biti pooštrenja mjera nego će se pričekati 10-15 dana kako bi se vidjelo jesu li već poduzete mjere urodile rezultatima. Danas iz Berlina stižu već drugačiji signali. Šef Kancelarskog ureda Helge Braun je rekao da apsolutna zabrana izlaska za cijelu Njemačku nije isključena. Sutra je, poručeno je, ključni dan. „Promatrat ćemo kako se stanovništvo ponaša ovoga vikenda“, rekao je Braun, a onda će u nedjelju kancelarka Merkel telefonirati s premijerima saveznih pokrajina i razmatrati potrebu uvođenja zabrane izlaska iz kuće. Sutra i preksutra neću pisati svoj dnevnik o životu u doba korone. Pokušat ću „odmoriti glavu" od korone, šetati po šumi sa svojim psom, gledati sa svojom djecom filmove koje sam voljela kad sam bila mala. Kada ga ponovno budem pisala u ponedjeljak, pisat ću ga možda iz grada u kojemu će ulice biti, kao u već mnogim drugim europskim gradovima, sablasno prazne.