1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Šta deca misle o zlostavljanju?

Aleksanadr Đokanović8. februar 2006.

U Srbiji sprovedena anketa o zlostavljanju dece

https://p.dw.com/p/B8SD

Kancelarija UNICEF-a u Beogradu u saradnji sa Institutom za mentalno zdravlje Republike Srbije i nevladinom organizacijom DamaD iz Novog Pazara sprovela je istraživanje Šta deca misle o zlostavljanju? Ispitivanje je obuhvatilo sedam opština u jugozapadnoj Srbiji i vršeno je sa decom i mladima u uzrastu od 10 do 19 godina. Cilj istraživanja je bio da se dobiju informacije neophodne za organizovanje kampanje podizanja svesti kao i za unapređenje rada službi koje se bave zaštitom dece od zlostavljanja.

An Lis-Svenson, direktorka kancelarije UNICEF-a u Beogradu ističe da je prioritet UNICEF-a zaustavljanje nasilja nad decom. Ona napominje da ne postoje pokazatelji da se u Srbiji vrši više nasilja nad decom nego u drugim zemljama, istovremeno izražavajući zabrinutost što je ono generalno u porastu:

„Bitno je da deca igraju važnu ulogu u ovom procesu ukoliko želimo da postignemo napredak. Zato smo ih i pitali šta ona misle o zlostavljanju, kako ga doživljavaju i šta ona misle da bi trebalo uraditi da se zlostavljanje spreči. Rezultati ovog ispitivanja su pokazali da deca itekako imaju puno toga da kažu i mi moramo da ih saslušamo i da im dozvolimo da budu deo tog procesa.“

Glavna istraživačica Silvia Koso naglašava da je ovo istraživanje kvalitativno, što znači da mu nije cilj da se bavi brojkama, već da oslušne kako deca razmišljaju o nasilju. Takođe ni iskustvo u zlostavljanju nije bilo kriterijum u ispitivanju. A o rezultatima istraživanja ona kaže:

„Zašto deca izbegavaju da govore o zlostavljanju: zato što imaju osećaj krivice da su ona na neki način doprinela zlostavljanju te ih je sramota da o tome pričaju, zato što imaju strah da im odrasli neće verovati, da će se zlostavljanje pojačati, da će zlostavljač saznati da su se poverila nekome, ili pak da će biti odbačeni od društva, od vršnajaka, da će ih vršnjaci ismevati.Veoma veliki problem je da ona ne znaju kome da se obrate i kad bi rešili da se nekome obrate ona ne znaju gde da idu i šta ih tamo čeka, a takođe nemaju ni poverenja u same službe.“

Podsećajući da se u srpskom zakonodavstvu nasilje u porodici prvi put javlja kao krivično delo 2002. godine, čime dobija krivičnu zaštitu, ministar za socijalni rad i zapošljavanje Slobodan Lalović kaže da je ipak važnije da se promeni svest u društvu o ovoj problematici:

„Mislim da ni najbolji zakoni ni najbolji propisi ne mogu dati dobre rezultate ako mi ustvari u svojim glavama nismo promenili odnos prema tom problemu. Ono o čemu govorimo je i šta je cilj, a to su deca i rekla u ovom istraživanju, da u suštini nasilje rađa nasilje. Znači u meri u kojoj su deca izložena nasilju u svojoj porodici se perpetuira nasilje u celom društvu. Nasilje ima sklonost da se širi kao malignitet i posle više ne možete da uhvatite gde je stvar počela. Znači vrlo je važna stvar da presecanjem nasilja nad decom ustvari sprečavamo obnavljanje tog procesa u društvu i njegovo širenje.“