Istinom i sećanjem do stabilnog mira
17. april 2019.
„Naš je usud da smo tako izmiješani i da moramo svi živjeti zajedno bez obzira da li se voljeli ili ne“. Tim rečima prijedorčanin Edin Ramulić, bivši pripadnik Armije BiH, za DW komentariše posetu Ahmićima veterana iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije koji odaju počast svim žrtvama rata i koji pozivaju na mir i istinu.
Ramulić je, zajedno sa grupom veterana iz BiH, Srbije i Hrvatske, sada aktivistima Centra za nenasilnu akciju (CNA), prisustvovao 26. godišnjici zločina u Ahmićima. Njih 32 učestvovali su, zajedno sa nekoliko stotina ljudi, u „maršu istine i sećanja“, te su na spomen-obeležje položili venac sa oznakama vojnih snaga bivših zaraćenih strana – Armije BiH, HVO (Hrvatsko vijeće obrane), HV (Hrvatska vojska), VRS (Vojska Republike Srpske) i VJ (Vojska Jugoslavije).
Ramulić smatra da bi ta tragedija trebalo da spaja ljude. „Treba da znamo da smo svi izgubili u ovom ratu i svi smo se unazadili tim ratom i svaki budući rat, svaki budući sukob može donijeti samo tragediju i stradanje i niko ne može biti na dobitku”, kaže Ramulić.
Šesnaesti april ratne 1993. godine ostaće upamćen po stradanjima civila. U rano jutro pripadnici HVO napadaju bošnjačko selo Ahmiće u neposrednoj blizini Viteza, u srednjoj Bosni. Ubijaju 116 ljudi, većinom dece, žena i staraca. Nekoliko sati kasnije, u selo Trusina kod Konjica, u Hercegovini, upadaju snage tadašnje Armije BiH. Ubijaju 22 Hrvata, od kojih 18 civila.
Za zločin u Ahmićima osuđeno je šest osoba na ukupno 95 godina zatvora. Među osuđenima je i Dario Kordić koji je nakon 25 godina pušten na slobodu. Za zločin u Trusini pravosnažno su osuđeni Edin Džeko na 13 godina zatvora i Rasema Handanović, koja je, po priznanju krivice, osuđena na pet i po godina zatvora. Sud Bosne i Hercegovine zbog tog zločina izrekao je i presudu od 15 godina Nihadu Bojadžiću. Nedžad Hodžić osuđen je na 12 godina, a Mensur Memić na deset godina zatvora.
Prijedorčanin Edin Ramulić kaže da je prošle godine prisustvovao komemoraciji u Trusini. „Prošle godine smo na isti dan bili u Trusini. Desila se ta tragedija da su u istom danu jedni drugima uradili zločine. Drago mi je da smo ove godine došli ovdje u Ahmiće – zbog tog jednakog odnosa prema svim žrtvama”, kaže Ramulić za DW.
Bivši neprijatelji u misiji mira
„Iskazujemo poštovanje nevino stradalim žrtvama, obeležavanju tih neobeleženih mesta stradanja. Mi širimo mir u regionu“, poručuje Aleksandar Sokolović iz Kruševca, ratni vojni invalid VJ, ranjen na Kosovu.
Svaka strana, kako kaže, ima neku svoju istinu. A oni, veterani, žele „te tri istine da spoje u jednu, da narod zna šta se dešavalo i da sutra naša deca, unuci... ne bi došli u istu situaciju kao što smo bili mi, jer ovo nikuda ne vodi“.
Da se zločina treba sećati i širiti istinu o onome što se dogodilo smatra i penzionisani pripadnik HV Saša Premec iz Daruvara. „Na žalost, ovo nije jedino mjesto, ali je jedno od najcrnjih što se tiče žrtava, i načina, i gledano tko su bile žrtve – mislim prvenstveno na žene, starce, djecu. Opravdanja nema, ne postoji, ne može se pronaći nikakvo - ni vojno, ni taktičko“, kaže za DW taj veteran.
Dodaje kako svi, na svim stranama „moramo pogledati duboko u sebe, te poučavati i prenositi naša iskustva i razmišljanja na buduće generacije – na našu djecu, unuke... I nadati se da će oni biti pametniji od nas“.
Politička zloupotreba historije
„Uvijek će postojati te nekakve razne struje kojima je u interesu da se održi napetost između naroda, država, pojedinih dijelova država ili dijelova naroda u pojedinim državama“, smatra Premec. „Mislim da iskorištavaju tu muku i sa nekoliko riječi oštre retorike uspiju opet pobuditi te nekakve niske strasti, ali mislim da neće to tako uspjeti i da ljudi polako, ali sigurno, otvaraju oči prema tome i postaju svjesni svega ovoga što se događa.
Slično razmišlja i Edin Ramulić. On smatra da svaka od strana čak i komemoracije pokušava da zatvore u sopstveni prostor. „Obično tu stoji samo jedna vjerska zajednica iza toga, obično se to zatvara, kao što je to ovdje (u Starom Vitezu i Ahmićima), u dvorište džamije, spomenika, unutar mezarja. Nekako se to zatvara za ’one druge’“, primećuje Ramulić.
Smatra da bi, bar prilikom obeležavanja godišnjica zločina, komemoracija žrtvama, trebalo biti otvoreniji jedni prema drugima, umesto „zatvarati se u zajednicu i koristiti spomenike za jačanje vlastitog identiteta, ali u smislu da se u nekom trenutku može opet agresivno suprotstaviti onom drugom“.
A Mirko Zečević Tadić, veteran-dobrovoljac i maloletni pripadnik HVO iz Brčkog, kaže: „Koliko ćemo se mi voljeti ili paziti jedni na druge, o tome možemo raspravljati, ali je potrebno da i drugima odamo počast i da priznamo neke stvari koje su se desile, da jednostavno krenemo dalje nekim putem mira.“
Kao maloletnik je, kaže Zečević Tadić, postao vojnik – pa mladima poručuje da ne nasedaju na dvosmislene priče političara, na spominjanje nekih novih sukoba, već da idu svojim putem, putem mira i prosperiteta, da pomažu jedni drugima, a ne da se dele po ovom ili onom osnovu.