1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Anita Lasker Volfiš preživela Aušvic zahvaljujuci svom muzičkom talentu

DW27. januar 2005.

Ovog četvrtka, oko 10.000 gostiju iz celog sveta će se okupiti u nekadašnjem nacističkog koncentracionom logoru Aušvicu u južnoj Poljskoj. Svetskim liderima će se na obeležavanju 60-to godišnjice od oslobadjanja Aušvica pridružiti i oni koji su Holokaust preživeli.

https://p.dw.com/p/BAoQ
Ulaz u nekadasnji logor Ausvic-Birkenau
Ulaz u nekadasnji logor Ausvic-BirkenauFoto: AP

Većina njih su Jevreji. Ovaj logor se inače smatra glavnim obeležjem plana tadašnje nacističke Nemačke da istrebi Jevreje. Neki zatvorenici su neverovatnim i srećnim spletom okolnosti uspeli da izbegnu smrt. Jedna od preživelih je i Anita Lasker Wolfiš. Više od 50 godina, ona je gotovo ćutala o skoro potpunom istrebljenju njene porodice. O boravku u zatočeništvu zajedno sa sestrom dok su bile mlade, deportaciji u Aušvic Birkenau i o tome kako je izbegla likvidaciju. Anita je zapravo bila jedini čelista u logoru. I verovali ili ne njen talenat joj je omogućio da preživi. Tek je u 90tim Anita ponovo obišla Nemačku. Od tada je često pozivaju da održi predavanja ili pročita ponešto iz njene knjige u raznom mestima u Nemačkoj. Brendain O Še se sa Anitom sreo upravo dok je nedavno širom Nemačke sa drugima podelila svoje užasavajuće životno iskustvo. Usledilo je i pitanje kako je zapravo taj užas od Holokausta o kojem danas čitamo ili gledamo na ekranima – bio.

LASKER: "... Nema tih reči koje bi mogle opisati tu tragediju. Ti filmovi su svakako iskreni i imaju dobru nameru kada žele da približe sve što se dogodilo, ne bi li ljudi sve to mogli da shvate, ali generalno gledano nemoguće je to objasniti. To što se tada tamo dogadjalo je nešto što se zaista ne može opisati..."

Kada ste odlučili da prekinete sa ćutanjem?

LASKER: "Nikada nisam donela odluku ni o čemu. Ispostavilo se da je 50 godina bilo potrebno da ne samo meni već i ljudima koji su se usudili da pitaju. Nakon tog tzv. oslobadjanja, 50 godina kasnije, ljudi su počeli da postavljaju pitanja i to je bilo zaista iznenadjujuće. Bukvalno su me pratili od studija do studija ne bi li im ispričala ponešto o Holokaustu. O čemu se ovde zapravo radi, pomislila sam. Naravno da je bilo razloga postaviti takva pitanja, ali znati isprva smo bili uznemireni jer gotovo niko nikada nije ništa pitao. U medjuvremenu sam i shvatila zašto je to tako. Šta biste mogli da pitate? I da me je neko tada nešto i pitao... bili ste u tom logoru, recite mi nešto o tome? Mogla bih prvo da pitam, imate li celu jednu sedmicu – jer Vam samo u tom slučaju mogu opisati šta se tamo dogadjalo..."