1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Antiglobalisti i doping

Štampu prelistao: Gerhard Frize (Friese)23. maj 2007.

Nemački dnevni listovi danas u velikom broju komentara raspravljaju o tome da li je preventivni policijski udar na antiglobaliste uoči samita G8 u Hajligendamu opravdana mera ili ne. A priznanje Berta Dica, bicikliste «Telekomovog» tima da je uzimao doping, i da je to masovna pojava, izazvalo je pravu lavinu komentara. Iz tih tekstova izdvajamo:

https://p.dw.com/p/BAWe
Foto: AP

List «Berliner morgenpost» brani mere bezbednosti: «U jednoj pravnoj državi spada u obaveze organa bezbednosti da što je moguće ranije postupe protiv onih koji žele da zloupotrebe pravo na mirne proteste. Pred samit G8 vlasti su to zaista obilato i iskoristile. Zamerka da su time kriminalizovale sve demonstrante, ravan je ciljanom i zlonamernom podmetanju. Ko još sumnja u to da militantne grupe žele da se umešaju među demonstrante i upotrebe nasilje, neka se malo pozabavi čitanjem policijskih izveštaja»

Slične argumente iznosi i list «Manhajmer morgen». «Jaka demokratija ne mora da se ograđuje bodljikavom žicom, ali mopra da se čuva onih koji se ne pridržavaju pravila. Ovde pravna država mora da procenjuje dobra. Ko na kraju želi da rizikuje da militantni protivnici samita, posluživši se zaštitom mirnih demonsgtracija, napadnu mesto njegovog održavanja? Ali tako se argumenti izvrću na štetu države: ukoliko ona napravi branu protiv nasilnika koji zloupotrebljava demokrtatski konsenzus, odmah je ukinula pravnu državu».

List «Noje prese» iz Hanovera, međutim, smatra: «Kada se najmoćniji ljudi sastanu da bi se savetovali o budućnosti sveta, moraju da računaju sa protestima. A teranje protesta iza bezbednosnih zidova ili zabrane demonstracija, problematične su mere. Isto kao i pokušaji da se oni koji protestuju zastraše smešnim detektivskim akcijama. Postavlja se pitanje zašto oni sa vrha ne organizuju jednostavno video-konferencije. To ne košta milione, demonstranti ne mogu da prodru na sastanak. A da zajedno doručkuju, to šefovi država i vlada mogu i privatno».

List «Štutgarter cajtung» ide i korak dalje: «U pravnoj državi ima stvari koje već iz razloga političke higijene i demokratskog bontona ne bi trebalo činiti. Sakupljanje mirisa građana spada u to. Već i samo podsećanje na DDR zabranjuje takvo postupanje. Zanimljivo da je baš državno tužilaštvo izgubilo osećaj za takve stvari».

A list «Rojtlinger general ancajger» ovako rezimira situaciju: «Dimenzije mera bezbednosti su zaista takve da se čovek zamisli, jer delom podsećaju na metode državne bezbednosti DDR-a. Ako možnici ovoga sveta moraju da se izoluju i ako im je potrebna maksimalna prisutnost državne sile da bi mogli da razgovaraju u opuštenoj atmosferi, onda to pokazuje sve veže otuđenje vladalaca od onih kojima vladaju».

A što se tiče dopinga:

«Nordbajeriše kurir»: Profesionalni biciklizam je zaražen doping preparatima. Onaj ko se ne bode iglama ili ne guta tablete, nema šanse da drži korak sa vrhom. Samo ako biciklizam želi da se oslobodi dopinga moguć je novi početak. Radi se o budućnosti sporta koji je dugo oduševljavao, ali u poslednje vreme sve češće i frustrirao ljude. Močvara dopinga mora da presuši kako bi biciklizam preživeo».

Berlinski list «Velt», međutim, smatra: «U svim sportovima kretanja (sic!) očigledno su dostignute granice ljudskih sposobnosti. Kao da se već može predvideti kada dalja poboljšanja rezultata više neće biti moguća bez upotrebe droga. Ono što se trenutno dešava u biciklizmu, zgodna je prilika da iz temelja promenimo naš odnos prema vrhunskom sportu. Ako ne želimo da se odreknemo svih naših moralnih merila, moraćemo polako da se navikavamo na takvu situaciju».

I «Tagesšpigel» upozorava na opasnost od prevelikih očekivanja: «Bila bi laž ubeđivati publiku da je moguće ostvarivati sve veća postignuća i istovremeno ostati velika porodica u kojoj su fer-plej i međusobno razumevanje važniji nego negde drugde i gde se posebno pazi na zdravlje. Vrhunski sport za zdravljem ima veze baš koliko i pušenje sa gimnastikom disanja. Sport mora da postavi sebi skromnije ciljeve. Ne bi trebalo da stavi sebi u zadatak pobedu nad dopingom, već smanjivanje rastojanja u trci za prevarantima, i to uz pomoć boljih kontrola, nauke i policije».

List «Rajn nekar cajtung» beskompromisno zaključuje: «Krivi su svi: sponzori koji žele da vide uspehe. Javni televizijski servis kome je samo do gledanosti i koji kofinansira trke, gledaoci, koje zanimaju samo heroji; vođe timova, koji vrše pritisak na svoje sportiste; sportski funkcioneri koji gledaju u stranu. A lekari koji daju zabranjena sredstva treba da se tretiraju kao kriminalci. Čitava scena je bolesna....»