1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Apsurdne pretnje iz Ankare

2. avgust 2016.

Vizne olakšice u zamenu za prihvatanje izbeglica? Ne ide to tako jednostavno, kako to Turci misle. A pogotovu se ništa neće postići ucenom i ultimatumom smatra Bernd Rigert.

https://p.dw.com/p/1JZzh
Türkei Grenze zu Bulgarien
Granica Turske i BugarskeFoto: picture-alliance/dpa/C. Hoffmann

Partneri ne mogu da koriste ucenu kao političko sredstvo. A EU i Turska se i dalje smatraju partnerima bez obzira na potrese na unutrašnjopolitičkoj sceni Turske. Zato je konsekventna odluka Evropske komisije da odbije pokušaje turske vlade da iznudi vizne olakšice za svoje građane u zamenu za prihvatanje izbeglica i migranata. EU je u sporazumu iz marta prihvatila da se za građane Turske uvedu vizne olakšice, kada ta zemlja ispuni odgovarajuće uslove. No, konkretan datum se na samitu u martu nije pominjao.

Turska se sama stavlja pod pritisak

Besmiselna je ideja turske vlade da postavi ultimatum i oktobar označi kao početak vizne liberalizacije. Jer, time Turska pre svega samu sebe stavlja pod pritisak i morala da do oktobra da ispuni preostalih 7 od 72 uslova. Ali, s obzirom da je Turska stavila do znanja da neće ispuniti najmanje jedan uslov - ublažavanje antiterorističkog zakona - sama je viznu liberalizaciju u oktobru učinila nedostižnom.

Pretnje iz Ankare su zato više apsurdni teatar, koji cilja na unutrašnjopolitički uspeh, ali ne rešava problem. A ni pretnje da će jednostrano ukinuti sporazum o izbeglicama nisu ništa novo. Turski predstavnici su već u maju počeli da se igraju tom tezom kada su viznu liberalizaciju pokušali da proguraju još 1. jula. Ali, ništa se nije desilo. Turskoj vladi bi pak moralo da bude konačno jasno da ukidanje viza za EU nije samo tehnički korak, već da je to uvek i politička odluka u određenom političkom okruženju. Jer, malo je verovatno da se EU na takav jedan korak odluči sa zemljom koja je u vanrednom stanju, čiji se predsednik odbranio od pokušaja vojnog puča i koji sada, prema merilima EU, sprovodi nesrazmerno oštre mere.

Riegert Bernd Kommentarbild App
Bernd Rigert

U ovom trenutku su vizne olakšice za Tursku pre svega politički trofej koji predsednik Erdogan želi da iznudi od EU. No, slobodna putovanja za Turke nisu od životne važnosti. Istina je da je mučno i skupo podnošenje zahteva za dobijanje vize, ali 90 odsto zahteva se odobrava bez problema. Onaj ko želi ili ko mora, taj može i da putuje.

Proterivanje u Tursku je do sada bilo izuzetak

Sporazumom o izbeglicama, Evropska unija se pod vođstvom Angele Merkel, stavila na neki način u zavistan položaj u odnosu na Tursku. Zatvorene granice između Makedonije i Grčke, kao i to što se izbeglice sa grčkih ostrva vraćaju u Tursku, do te mere je uplašilo izbeglice i migrante, da se ne odlučuju više na put preko Egeja.

No, činjenica je da je samo nekoliko stotina ljudi vraćeno u Tursku. Među njima skoro da nema Sirijaca, jer obrada njihovih zaheva za azil traje mnogo duže nego što je to predviđeno sporazumom iz marta ove godine. Ono što Turska treba da uradi nije masovno prihvatanje vraćenih izbeglica već zbrinjavanje migranata i izbeglica u svojoj zemlji. Humanitarne organizacije su u međuvremenu dobile prva novčana sredstva EU, iako to predsednik Erdogan demantuje.

Sporazum o izbeglicama bi Turska mogla da raskine preko noći, to nije obavezujući dokument. EU takođe. Ali, šta bi se onda dogodilo? Da li bi broj izbeglica koji dolaze preko Egejskog mora u tom slučaju porastao? To niko ne zna. Pojedini eksperti smatraju da efekat odvraćanja izbeglica od tog puta sve dok je Balkanska ruta zatvorena i putovanje sa grčkih ostrva ka severnoj Evropi nemoguće.

Nema solidarnosti s Grčkom

Situacija je pre svega opasna u Grčkoj. Tamo bi moglo da se nakupi još više ljudi, a već ih ima mnogo. A ostale zemlje EU su do sada malo toga uradile kako bi olakšale toj zemlji. Iza toga se možda krije cinična kalkulacija. Što je situacija u Grčkoj gora to je veće i zastrašivanje eventualnih novih migranata.

Ali, ako iz Turske u Grčku ipak bude dolazio veći broj izbeglica, EU bi se u najmanju ruku morala ponovo pozabaviti spornim pitanjem raspodele izbeglica. EU je doduše od aprila i sporazuma s Turskom od toga uspela nekako da se iskobelja.

Situacija bi se pak drastično zaoštrila ako bi turski predsednik zaista uradio ono čime je već prošle godine jednom pretio: da izbeglice autobusima prebacuje preko grčke ili bugarske granice. Je li to sad već ide predaleko? Ako čovek pred očima ima trenutnu situaciju u Turskoj, u stvari više ništa nije isključeno.