Beograd-Zagreb: Teške reči i nužnost pomirenja

Najviši hrvatski čelnici odmahuju rukom na najavljeno podizanje optužnica u Beogradu, građani besne na reakcije iz Srbije, a analitičari ističu kako je normalizacija političkih odnosa Hrvatske i Srbije usporena.

Hrvatsko društvo prilično sazrelo

Hrvatski mediji prenose povišene tonove iz Srbije stižu na oslobađajuću presudu generalima Gotovini i Markaču i ističu kako je tom presudom ispisana drugačija stranica u novijoj hrvatskoj istoriji. Posebno se hvale reči i držanje generala Gotovine, upućene izbeglim hrvatskim građanima srpske nacionalnosti. Za istoričarku Andreu Feldman sa Zagrebačkog univerziteta to, kao i najave glavnog državnog tužioca Mladena Bajića o procesuiranju ratnih zločina, dokaz su da je „Hrvatska kao društvo, za razliku od 1995. godine, prilično sazrela jer, i sa strane političkih elita i sa strane građana prihvaća se činjenica da su nakon Oluje zločini počinjeni i da ih treba istražiti i procesuirati.“ Što se tiče zaoštrenih tonova iz Beograda, Feldman smatra kako ti događaji neće u previše doprineti bilo pogoršavanju odnosa, bilo normalizacije odnosa.

„Jednostavno smatram da se srpska politika u ovom trenutku ne može izvući iz svojih vlastitih nedoumica. S jedne strane ne postoji volja da se ozbiljno razmotre odluke Međunarodnog suda pravde u vezi sa genocidom počinjenim u Srebrenici, baš kao ni da se ozbiljno razgovara o činjenici proglašenja nezavisnosti Kosova. Stoga stajalište većine političke elite u Srbiji da im se ne sviđa ova odluka Haškog suda ni u čemu bitnom ne remeti njihov dosadašnji stav. A on je da se agresija od strane Srbije uopšte dogodila.“, ističe Feldman i zaključuje kako prave normalizacije neće ni biti „dok politička elita, a potom i srpsko društvo u celini ne priznaju istorijsku činjenicui krene u neku vrstu ozdravljenja“.

Kratkoročni efekt presude

Za predsednika Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) Ivana Zvonimira Čička odnosi između Hrvatske i Srbije nisu narušeni haškom presudom “jer su oni bili toliko loši da se ne mogu pogoršati“. Smatra kako su ti odnosi svedeni na meru koju će biti teško prevazići. „Mislim da će tu mjeru još više pogoršati najavljivana presuda Haradinaju, jer će to dodatno frustrirati Srbe, pa će sa njima biti teško uspostaviti bilo kakve kontakte.“, ističe prvi čovek HHO.

Čičak naglašava kako se posebna pažnja mora posvetiti činjenici da je najveće ogorčenje presudom generalima u Republici Srpskoj, a „istovremeno se u Banjoj Luci pokušavaju podržati separatistički proplamsaji Herceg Bosne.“ To, po Čičkovom mišljenju znači da Dodik vodi politiku voja vodi otcepljenju, čime se narušava krhka struktura mira u Bosni i Hercegovini.

Alemka Lisinski, glavna urednica T-portala smatra kako presuda Gotovini i Markaču može imati samo kratkoročne efekte na normalizaciju odnosa između ovih dveju država. Ističe kako je sve vidljivije da „odnosi naših dviju zemalja uvijek imaju dvije linije“. Jedna je linija ona visoke politike „koja mora imati neke simboličke geste s obe strane“, a drugu „možemo nazvati samim životom i koja pokazuje da se uspostavljeni odnosi ne mogu vraćati unatrag, barem ne značajno“. Dobre odnose, kontakte i poslovnu saradnju uspostavili su umetnici, izdavači, privrednici i sa tim će se nastaviti, neizvesno od „povremenih iskri“, smatra Lisinski.

Glavna urednica T-portala primećuje da su odnosi Zagreba i Beograda u „silaznoj putanji“ od dolaska Tomislava Nikolića na vlast. „Nikolić je imao nekoliko neuvjerljivih izjava, koje su usporile političke priče između dviju država, a koje su inicirali predsjednici Josipović i Tadić, kao i ostali dijelovi političkih elita“, smatra Lisinski i dodaje kako je „ova presuda došla kao neka, rekla bih, tačka na i pokvarenih odnosa“. Ona veruje da će doći do okončanja istraga i procesuiranja ratnih zločina i smatra da to Hrvatska mora učiniti pre svega zbog same sebe.

Kolektivno otrežnjenje

Čičak je skeptičan da će do toga doći jer „najveći deo zločina dogodio se do polovine septembra, HHO je bilježio zločine i obavijestio policiju. Policija je radila sanacije terena, a ne istrage. Budući da one nisu obavljene tada, sada više ne može biti suđenja za ratne zločine“. Državno tužilaštvo, vodi dvadesetak istraga ali, kako tvrdi Čičak, „one predugo traju“.

Svi naši sagovornici slažu se kako se Srbija mora suočiti s političkim činjenicama sa kojima se dugo nije mogla pomiriti, primećuju kako hrvatsko društvo sazreva, a Lisinski dodaje kako bi svako „trebalo da radi na vlastitoj savjesti i preduzeti sve što treba i s pravne i s neinstitucionalnih strana, da se pre svega govori o civilnim žrtvama rata. Jer, ni jedan oslobodilački rat, pa tako ni hrvatski, ne daje licencu za počinjenje ratnih zločina, maltretiranje ljudi ili paljenje kuća.“ I Lisinski i Čičak smatraju kako će to doprineti kolektivnom otrežnjenju, što bi bio korak ka „izgradnji zajedničkog sećanja, a da pritom ne moramo imati zajedničko tumačenje sukoba, ali možemo priznati civilne žrtve i njima se pokloniti“, kaže Alemka Lisinski.

Autor: Gordana Simonović, Zagreb
Odg. urednik: J. Leon