1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Buzdovana za predsednika!

Dragoslav Dedović23. april 2016.

Ako su birači nezaposleni, a nisu im isključili struju, oni i ne izlaze na ulicu, već na svom televizoru mogu jasno videti istu tu ulicu, samo sveže asfaltiranu. Onu koja se, razrovana, tako nejasno vidi kroz prozor.

https://p.dw.com/p/1IbLA
Symbolbild Politikverdrossenheit
Foto: picture-alliance/dpa/Peter Steffen

Istočnonemački dramski pisac i pesnik Hajner Miler, koji je za života stekao slavu u obe Nemačke, zapisao je u jednoj pesmi pred smrt da je za sve ljude koji priželjkuju bolji svet ostao tek raspon između „malo i ništa“. To mi pada na pamet kada posmatram celi politički prostor Bivše.

Ima se Malo. A Ništa je na vidiku.

Svugde se priča vrti oko nekih izbora.

Negde se saniraju posledice prethodnih izbora – kao u Hrvatskoj gde poneki novi ministar kao da je izašao iz davne kolumne Viktora Ivančića, i to bez „točke na U“. Negde se hrli u susret novim izborima, kao u Crnoj Gori. Pa se više ne zna ko je vlast, a ko opozicija, ali se zato pobednik unapred zna.

Ili se demonstrira kod kuće, a pregovara u Beču, kao Makedonci. Ili su upravo izabrali predsednika sve plačući (od suzavca, ne od sreće), kao na Kosovu. Samo je Bosna mirna, do ovogodišnjih lokalnih izbora. Ali ako se setimo kako su neki klinci svojedobno polupali Predsedništvo u Sarajevu, onda se ne zna da li je stvarno mirna Bosna.

A u Srbiji upravo biraju. Doduše, ne zna se zašto. Ali se zna – koga.

Dakle, toliko je demokratske birlljivosti, a da ljudi i nisu baš izbriljivi.

Na velikim binama, u objektivu kamere, za govornicima i na mitinzima sve izgleda kao ma gde na svetu – političari se takmiče, prezentujući svoj program povezan sa verodostojnošću svoje ličnosti kojom bi trebalo da jamče za program.

Dobro, ali odavno nam je Vlatko otpevao da je na jugu sve mutno „kao kakao“.

Političari se kao slobodno takmiče, novinari kao slobodno pišu i ljudi kao slobodno biraju.

Buzdovanov atar

Ali šta se zaista događa iza kulisa političkog cirkusa?

Iz žablje perspektive se to bolje vidi.

Pođimo tamo gde nema toliko svetlucavog šećera u prahu, gde su scenografije i kostimografije jeftinije, u neko mjesto X, daleko od prestonice.

Tu na izborima stvar izgleda ovako:

Gradonačelnika Buzdovana u mestu sa ukupno tri ulice izabrali su prošli put, malo zato što je njegov prethodnik sa svojom dvorskom svitom bio alava bitanga, malo zato što ljudi odnekud veruju da Buzdovan neće biti tolika bitanga, pa će biti bolje.

E, to „bolje“ nije došlo, ali Buzdovan hoće da ga opet izaberu. Pa je podsetio svakoga kome je učinio: brata, snahu, sestričinu, rođake, dalju rodbinu, kumove, prijatelje, poslovne partnere sa kojima je lovio u mutnom, njihove ljubavnice koje su sada sekretarice u nekakvim upravama, njihovu decu i unuke, ukratko celi okrug, čime ih je zadužio. A da je ljude zadužio – jeste. Nekome plac, nekome legalizovanje placa, nekome, bogme, i državni posao.

Poručio je da mu svako dostavi spisak od po desetak ljudi koji će obavezno glasati za njega. Pored tvrdog partijskog jezgra glasovi prikupljeni ovakvom političko-ucenjivačkom gravitacijom skoro da su sigurni.

Onda Buzdovanovi ljudi – šta ćeš, mora se – mesecima maltretiraju poznanike, komšije i radne kolege, pa neko skupi pet, neko deset, neko i dvadeset imena, naročito tamo gde se predgrađa pretvaraju u sela.

To reketirenje se nezvanično zove predizborna kampanja.

Ako neko od Buzdovanovih ljudi slučajno ima nameru da ode na hitnu operaciju, da otputuje na odmor ili pak da umre – gazda samo pripreti: „Ti znaš da te ja štitim ako iskrsne neki problem!“

A to znači, ako inspekcija zakuca na vrata dućana, ako nekoga proglase tehnološkim viškom, ako dete ne može da upiše neki od privatnih fakulteta, ako čovek ne može da „završi“ neku tešku papirologiju, neće pomoći ni Ustavni sud. Ali Buzdovan hoće.

Ništa je sve

I pošto to čovek zna, odgađa odmor, operaciju pa i sopstvenu smrt. Jer izbori su čas kada svako vraća svoj dug. Dešava se da nekog i protiv volje stave na kandidatsku listu, kako bi se popunile pozicije koje nikada neće doći na red da budu izabrane, pa u to ime siromah – nesuđeni odbornik – mora da uplati „dobrovoljni prilog“ majčici partiji. On će sve podneti sa kiselim osmehom čoveka koji zna da je demokratija, barem tu gde živi, tek istorijski hir, ali da je Buzdovan večan. Pa će i u sledećih nekoliko mandata sam sebe slati na službena putovanja sve do Kariba.

Još kad Buzdovana svako veče prikažu na lokalnoj televiziji kako otvara nove parkiće, parkinge i tek asfaltirane ulice svi shvate da je on u stvari nepobediv. Nije važno što jedan te isti bager kruži niz one tri ulice, sa jednog mrtvog gradilišta na drugo, kako bi dan uoči izbora simulirao građevinski bum. Nije važno što na ulici, nakon odlaska kamera, nema ni Buzdovana ni radnika, a trotoar je raskopan

Južno od Save i Dunava, gde se sa sigurnošću nalazi varošica X, ljudi su svetski šampioni po tome koliko im je dnevno uključen televizor. Još ako su nezaposleni, a nisu im isključili struju, oni i ne izlaze na raskopanu ulicu, već između dva rijalitija na svom televizoru mogu jasno videti istu tu ulicu, samo sveže asfaltiranu. Onu koja se, razrovana, tako nejasno vidi kroz prozor.

Dakle Buzdovan zna isto što je znao i Hajner Miler – svi se mi krećemo uskim rasponom između Malo i Ništa. Umeće balkanskog političara jeste zapravo u tome da milom ili silom obezbedi vojsku glasača koja će u njegovom očiglednom Ništa videti Sve.