1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Da te podsetim na......

Željka Bašić-Savić16. novembar 2008.

Milo Pavlović je sa dvadeset godina svirao na Kolarčevom univerzitetu kao solista Trumpert Rxapsoddž Harija Džejmsa. Sa 26. godina otišao je iz Beograda ali sebe kaže da je ostao stari Beograđanin, i u pravu je.

https://p.dw.com/p/FvwN
"Važno je izabrati tačan instrument".Foto: AP

Na omotu CD-a, na kome piše “Da te podsetim, na……“ nalaze se dve fotografije. Na jednoj, snimljenoj 1931. godine u Beogradu, vide se mlad, elegantan muškarac, lepa mlada žena sa šeširom širokog oboda, koja se smeje i u rukama drži mušku bebu od osam meseci, malog Mileta, koji zaprepašćeno gleda u nešto što mi na fotografiji ne vidimo. A to što mi ne vidimo jeste brat Miletovog oca koji u ruci drži trubu.

Na drugoj fotografiji snimljenoj u Berlinu na kraju 20. stoleća je Mile Pavlović. Na fotografiji se ne vide njegovi roditelji i njegov stric Mika. Vidi se dokaz da Miletov izraz lica sa fotografije iz 1931. godine nije bio neosnovan. Na toj fotografiji Mile Pavlović drži trubu.

„Truba je meni i mom tipu odgovarala i omogućila da dam ono što imam u sebi. Da li ja nešto imam ili ne, to odlučuju oni koji me slušaju. Da li im se sviđa ili ne, to je svejedno. Ja nikad nisam pokušavao da radim kao neko drugi i nikad nisam pokušavao da radim bolje nego neko drugi. Jednostavno sam bio onakav kakav sam, ja- Mile Pavlović, i ostao sam Mile Pavlović sa svojih 78 godina“

Definicija umetnosti

Milorad Mile Pavlović, trubač, je ovim definisao glavnu „zapovest“ svih umetnika sveta. Jer, velika umetnost se rađa samo i isključivo tamo gde je umetnik svoj, u skladu sa samim sobom, svojom tradicijom i svojim korenima.

Mi smo u Beogradu vozili bicikle kao šašavi. Moj otac je uvek u mom kauču imao tabulare, gume za mašine koje se i danas upotrebljavaju. Ja sam tražio nešto za bicikl. To nije imalo nikkave veze sa trubom. Mada, prve dodire sa muzikom sam imao sa pet, šest godina jer je moj otac imao mnogo neverovatnih ploča, po njegovom ukusu i to mi je docnije dosta pomoglo. I tako tražeći tabular ja sam video da u kauču leži jedna truba . Začudio sam se, a onda mi je otac rekao: " Pa to bi bilo nešto za tebe". I tako je počelo...... Onda su me svrbele usne posle prvih lekcija koje mi je otac davao. On je bio poznati saksofonista. Rekao mi je kako se prave grifovi …. Moja majka je htela da sviram klavir, klavir je bio vrlo važna stvar ili violinu....... „Moj sin violinista“! A moj otac je rekao: "Sa svojim debelim prstima možeš da sviraš bas a ne violinu jer ti sa jednim prstom preklopiš sve četiri žice“ I tako je to počelo sa trubom i razvijalo se…“

Džez je provokacija naših osećanja u muzici

Legendarni Vojislav Bubiša Simić je pre desetak godina, javno izrekao ono što svi džezeri širom bivše Jugoslavije vrlo dobro znaju - Mile Pavlović je najbolji prvi trubač koga je Jugoslavija ikada imala.

U Radio Beogradu je orkestar vodio Bobi Guteša, Bubiša Simić, je svirao klavir, a Bora Roković je svirao trubu i onda je nastalo cenjkanje kako da dobiju Mileta Pavlovića iz Poletovog orkestra. Ne zato što je on toliko dobar, nego zato što je Bobi Guteša hteo da izađe iz orkestra, Bubiša Simić je hteo da bude dirigent, a Bora Roković je želeo da postane pijanista… I tako su me doveli i tako sam počeo da sviram u Radio Beogradu 1950. godine. Potom sam dobio angažman u Nemačkoj i prihvatio sam. Ostao sam ovde, došao kod Edelhagena. I onda je počela karijera sa, kako to Nemci kažu, velikim usponom,i trajala je do devedesetih godina“.

Sa Miletom Pavlovićem nije lako razgovarati. Zato što vam se čini kao da je njemu sve jasno i jednostavno. Kako svira trubu - snažno. Kako se odnosi prema laskanjima i kritikama- nikako. Kako se bori protiv zla svih zala, najgoreg neprijatelja svih umetnika, sujete - ne interesuje ga, njega zanima samo on sam i njegova truba. Pokušajte da ga isprovocirate, dečački naivno će vas pogledati i pitati zašto. Ako mu se sviđate, ako to nije slučaj neće vam ništa reći.

„Ima ljudi koji daju ocenu o nekome zato da bi mu laskali. I ne samo da bi mu laskali nego da bi sebe stavili pod reflektore. „Ja njega poznajem“. Pa šta? Ja nisam uvek pogodan i ugodan sagovornik zato što ne govorim onako kako to neko očekuje, ali ne mogu to da promenim, suviše sam mator da bih se menjao“.

Samo kažem šta imam

Naravno da je to pravilo svih velikih umetnika. Što su veći, to su jednostavniji. Što je blistavija njihova karijera to su oni skromniji. U umetnosti sve i uvek podseća na velikog starog glumca, koji je, kad su ga pitali kako on tako savršeno radi rekao: „Pa ništa, ispružim nogu napred i kažem šta imam“. Tako je i Mile Pavlović svirao trubu. A nama ostaje da se divimo. Mada on to ne voli. Ali, ovoga puta moraće da istrpi.

Govoriti o sebi uvek na neki način znači ili se opravdavati ili se suviše hvaliti. Najradije bih na intervju došao sa knjigom debelom kao telefonski imenik Njujorka u kome sve piše, sa kime sam ručao, gde sam bio, koga sam sreo, šta je bilo.... To su nevažne stvari. U životu sam voleo da budem veseo, roditelji su mi to omogućili. Docnije mi je truba na neki način bila zabava, hobi, a kasnije je postala profesija".

Uvek sam imao jednu devizu. Izađi na binu, predstavi se publici, daj im da osete da to što im daješ i misliš i osećaš. Vrlo je važno imati dodir sa publikom koji je na neki način verodostojan, da vam publika kupi to što što joj dajete, a ne da se pita, šta se ovaj pravi važan“.

Na tebe sam mislio kad sam to komponovao

Milorad Mile Milo Pavlović, prvi trubač,1956. godine odlazi u Nemačku i već sledeće godine postaje član najboljeg evropskog džez orkestra Kurta Edelhagena, opet kao prvi trubač i solista. Biti član ovog Big benda je za svakog muzičara bilo ravno dobitku na lotou.U orkestru su svirali najbolji evropski muzičari iz osam zemalja. Milo Pavlović tu ostaje do 1967. godine.

Od tada počinje njegova vrlo uspešna međunarodna karijera. Sarađivao je sa Kvinsi Džonsom, Dizi Gilespijem, Henrijem Mancininijem, Oliverom Nelzonom, Nelsonom Ridlom, Bobom Farnonom, sa Leonardom Bernštajnom.

„Prilikom jednog prijema imao sam susret sa Leonardom Bernštajnom. Ja sam svirao neke njegove stvari i slučajno sam imao jednu kasetu sa njegovim stvarima, naravno da sam to napravio da bih mu dao, i dao sam mu. Idućeg jutra u osam i dvadeset zvoni telefon: Halo Milo, ovde Leni. Slušao sam ono što si mi dao i moram da ti kažem da sam ja verovatno mislio na tebe kad sam tu stvar komponovao. Ti si to tako svirao da ja ne mogu da kažem da sam ovde kod nas čuo nekog boljeg.“

Ja prosuđujem kako sam svirao

Milo Pavlović 1981.godine osniva vlastiti orkestar koji sa ogromnim uspehom vodi do 1989. godine.

„Ima ljudi koji izaberu pogrešan instrument. Strašno bi bilo kad bih ja sad pokušao da budem tenor, ja moram da zadržim svoj bas- bariton. Svirao sam trubu i dobra je…. Mogao sam da kažem sve ono što sam hteo. A da li sam dobro svirao, i da li sam nešto dobro uradio, to, u prvom redu, dozvoljavam sebi to da kažem, ja prosuđujem. Naravno da mi je vrlo milo da čujem šta misli neka osoba koju cenim,znam i poznajem, čiji dijapazon znam, ali to mene nikada ne dovodi do jeftinog zadovoljavanja sujete.Ali… ja sam normalan čovek. Ne mogu da kažem da sam svirao, da sam imao veliki uspeh i da mi to nije prijalo. Pa kako bih se osećao da nisam imao uspeh“?