Digitalni testament
24. februar 2010.Prostrani sprat poslovne zgrade, nedaleko od centra Stokholma. Pet-šest jednostavnih crnih stolova u nizu, za kojima sede mladi ljudi za kompjuterima. Liza Granberg i Elin Tibring diskutuju o stranici „Maj vebivil“ (My Webwill), iliti „Moja poslednja internet želja“. Na ekranu, velikim slovima piše: Moj digitalni testament. Njegovo sastavljanje vrlo je prosto, kaže Liza Granberg, suosnivač „Maj vebvila“.
„Javiš nam gde imaš nalog i kakve promene u njega treba da unesemo posle tvoje smrti. Javiš nam, na primer, tvoje podatke za pristup ’Fejsbuku’, koje mi onda sačuvamo. Kažeš nam da kasnije deaktiviramo tvoj konto, gde treba da unesemo određene sadržaje... Kada od poreskih vlasti dobijemo informaciju da si umro, sprovodimo u delo tvoju poslednju želju.“
Rodbini gotovo nemoguće da zatvori nalog
Na ideju o tom neobičnom biznisu došla je dizajnerka Liza Granberg, zajedno sa prijateljicom Elin Tibring. U krugu poznanika njih dve su čule za slučajeve ljudi koji su umrli i čija rodbina nije mogla da izbriše njihove naloge na stranicama „Fejsbuka“ ili „Maj spejsa“ na primer, zato što nisu imali šifru ili korisničko ime. Takvi slučajevi uopšte nisu retkost, konstatuje Elin Tibring:
„Rodbini uopšte nije lako da stupi u kontakt sa vlasnicima velikih internet stranica. Teško je izbrisati neku stranicu, ako nemate podatke. Kod ’Fejsbuka’ je gotovo nemoguće pronaći nekog sagovornika. Tu su, istina, od nedavno izmenjena pravila u slučaju smrti, ali je procedura još uvek komplikovana. Potreban je, između ostalog izvod iz matične knjige umrlih, kako bi se objavio oglas o smrti.“
Ljudi su ritualna bića
Internet igra sve važniju ulogu u našem životu, konstatuju Liza Granberg i Elin Tibring, u video filmu na njihovoj internet stranici. Takozvane društvene mreže kao što su „Fejsbuk“ ili „Tviter“ imaju na milione korisnika. Svakog meseca se na internet unose milioni i milioni fotografija. Želja mnogih je da i ostali učestvuju u njihovom životu. A tu spada i smrt, kaže istraživač medija sa univerziteta Upsala Anders Larson i navodi primer:
„Igrač koji se krio iza nekog lika u video igrici na mreži „World of Warcraft“ poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Njegovi drugovi u igri organizovali su virtuelnu sahranu u igri, i sve to su snimili, da im ostane u sećanju.“
Anders Larson zaključuje:
„Mi ljudi smo ritualna bića, nama je to potrebno.“
Autorke: Agnes Birih / Mirjana Kine Veljković
Odgovorni urednik: Ivan Đerković