1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Dve decenije kasnije: Mi, deca rata

6. april 2012.

Danas se navršava 20 godina od zvaničnog početka rata u BiH. Deca, koja su rođena 1992. godine, predratnu BiH ne pamte. Posetili smo ih i zabeležili šta ovi 20-godišnjaci kažu o zemlji u kojoj žive.

https://p.dw.com/p/14YpV
Foto: DW

Dolazim u Sarajevo sa jasnim zadatkom: Napraviti priču o generaciji 1992. Preciznije rečeno o tome kako danas mladi, rođeni na početku rata u BiH, gledaju na multietnički život. Na dogovorenom mestu, namerno izabranom zbog neutralnosti – u Gete institutu u Sarajevu – okupljaju se svi: jedna Bošnjakinja, jedna Hrvatica, jedan Srbin i jedan „nesvrstani“. Nikada se ranije nisu sreli. Krvna zrnca izbrojana, priča može početi.

Razlike između želja i stvarnosti

Enida Mekić je Bošnjakinja iz Zenice, Natalija Miletić Hrvatica iz Kreševa, Igor Kovač Srbin sa Pala. Predratnu BiH ne pamte. Odrasli su u uglavnom etnički čistim sredinama. Na današnju BiH i mogućnosti multietničkog života gledaju različito.

20 Jahren nach dem Krieg in Bosnien und Herzegowina
Enida Mekić, BošnjakinjaFoto: DW

Govoreći o mogućnosti suživota između Bošnjaka, Srba i Hrvata Enida razlikuje želje od stvarnosti: „Ja mislim da mogu živeti zajedno. To je moje lično mišljenje, iako mislim da svi to ne prihvataju. Hrvati bi opet želeli da su sami, Srbi da su sami, Bošnjaci takođe. Moja želja bi bila da su svi zajedno“, kaže Enida. „BiH je država u kojoj Hrvati žele da žive u Hrvatskoj, Srbi u Srbiji, a Muslimani da budu sami ovde“, smatra Igor. Natalija međutim na mogućnost zajedničkog života u kojem će Bošnjaci, Srbi i Hrvati živeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih gleda drugačije nego njeni vršnjaci srpske i bošnjačke nacionalnosti: „Da, mogu živeti jedni s drugima, dakle zajedno, a ne odvojeno.“

Nemanja Hodžaj je također 20-godišnjak. Ne pripada ni jednom od tri konstitutivna naroda. Dete je Srpkinje i Bošnjaka. Za sebe kaže da je nesvrstan, Sarajlija i Bosanac, ali na mogućnost zajedničkog života u BiH gleda najsumornije: „Srbi u srpskom delu, Hrvati u hrvatskom delu i Bošnjaci u bošnjačkom delu.“ Za sebe samog, ali i sve one koji se smatraju Bosancima i Hercegovcima, ne vidi budućnost u BiH, već na nekom neutralnom terenu koji neće biti ni Srbija, ni Hrvatska, ni BiH.

20 Jahren nach dem Krieg in Bosnien und Herzegowina
Nemanja Hodžaj, "podeljen"Foto: DW

Tri istorije u jednoj povesti

Deca rata o razlozima za njegov početak, o samom ratu, znaju tek ono što su čuli od svojih najbližih ili učili u školi. Enida smatra da je mržnja bila razlog za rat. Igor se ne slaže, već smatra da je za rat kriva nekolicina ljudi. Strah ga je da imenuje sve ljude koje smatra odgovornim. No o konkretnom povodu za rat, prema onome što je učio u svojoj istoriji, kaže da je to bilo ubistvo srpskog svata u Sarajevu. Natalija je u okviru „povijesti“ učila da je rat počeo napadom na istočnohercegovačko selo Ravno. Ali ona se sa onim šta kaže njena istorija ne može složiti jer smatra da 20 godina nakon rata ne možemo gledati šta govori istorija jednog ili drugog naroda. „U srži mi svi imamo jednu istoriju“, kaže Natalija.

20 Jahren nach dem Krieg in Bosnien und Herzegowina
Natalija Miletić, HrvaticaFoto: DW

Ujedinjeni u bolu

A ta povijest ili istorija i pored različitih interpretacija kaže da su u BiH postojale tri vojske. Njihovi očevi su bili u sve tri. Igorov u Vojsci RS, Natalijin u HVO, Enidin u Armiji BiH. Ta ista istorija ili povijest kaže da je tokom rata u BiH život izgubilo oko 100.000 ljudi, od toga, prema podacima sarajevskog Centra za istraživanje i dokumentaciju, oko 66 posto Bošnjaka, oko 25 posto Srba i oko 7,6 posto Hrvata.

20 Jahren nach dem Krieg in Bosnien und Herzegowina
Igor Kovač, SrbinFoto: DW

Među onima koji su poginuli na ratnoj liniji je i Enidin otac. Život je izgubio kada je Enida imala godinu dana, u sukobu sa jedinicama HVO pored Busovače. U trenutku kada pokušava ispričati priču o svom ocu, Enidu preplavljuju emocije. Što više pokušava da im se odupre, to suze postaju jače. Tu smo zaćutali svi. U tom trenutku svi vidno saosećaju sa Enidom. Jasno je da bi svi nešto rekli, ali niko ne zna šta. Dok Natalija gleda u pod, Igor gleda u stranu, Nemanja s vidnom empatijom gleda prema Enidi. Naravno, jasno je da je očeve svih njih mogla zadesiti ista sudbina.

Tamo gde prestaje tuga počinje realnost

„Treba ići dalje“, kaže Enida. Ali kako dalje? „Ono što se desilo ne trebamo da nosimo dalje. Mi imamo svoju budućnost bez obzira na sve što se desilo. Desilo se, i ne mora da znači da treba opet da se desiti. Ono što je bilo ne treba da zaboravimo, ali ne treba sada na tome da gradimo nešto novo“, kaže. Međutim, Enida otvoreno i jasno kaže da ne postoji individualna, nego samo kolektivna odgovornost i na pitanje može li oprostiti jasno odgovara: „Ne opraštam, nego samo nastavljam dalje.“

S ovakvom situacijom Natalija se prvi put susrela. Njena empatija sa Enidom bila je više nego očita: „Jako sam tužna. Priznajem ovo mi je prva situacija koju sam doživela na tu temu. Osećam jaku ljutnju zbog onoga što se desilo i onoga što se dešava.“ Igorova reakcija bila je jednaka: „Ja sam se žalosno osećao. Ne gledam ni Nataliju kao Hrvaticu, ni Enidu kao Bošnjakinju, već gledam kakvi su ljudi. I jedva čekam da nakon svega ovoga svi zajedno odemo na kafu.“

(Ne)veštačka tvorevina

I pored toga Igor kaže da nikada neće biti Bosanac jer je, prema njegovom mišljenju, BiH veštačka tvorevina. Kaže da će je voleti kada bude prava država. Enida se ne slaže i navodi da su BiH uvek svi želeli za sebe, odnosno da je između Srbije i Hrvatske uvek vođena politika u skladu s kojom su je želeli ili pripojiti ili podeliti. Nemanja problem BiH vidi u kompletnoj istoriji bivše Jugoslavije. Smatra da je problem nastao još u stvaranju te države, te da se on samo na kraju odrazio na BiH.

20 Jahren nach dem Krieg in Bosnien und Herzegowina
Suze i saosećanje...Foto: DW

Naši sagovornici se ne slažu ni oko toga da li je rat bio agresija na BiH ili građanski rat. Za Enidu je jasno da je reč o agresiji. Dok se Igor pita na koga je to bila agresija, Natalija smatra da je to bila u opštem smislu agresija na sve ljude koji su tu živeli.

Kada majka država zaboravi svoju decu...

Enida, Natalija, Igor i Nemanja, pripadnici tri konstitutivna naroda i jedan neopredeljeni, se ne slažu u mnogim pitanjima. No ono u čemu su jedinstveni jeste empatija prema ljudskoj boli, stav da u BiH i pored svega ima mnogo dobrih ljudi, ali i stav da BiH onakva kakva jeste – u ovom trenutku nema budućnost. „Teško je reći kako da ova država ima neku budućnost. Trenutno ne vidim neki izlaz“, smatra Enida. S njom se slaže i Natalija: „BiH sa ovakvom strukturom nema budućnosti.“ Igor je potpuno istog mišljenja: „Ne vidim uopšte razloge za optimizam. Uopšte“, kaže Igor, dok Nemanja ironično poručuje: „Ima budućnosti, ali kakve…“ U skladu sa ovim mišljenjem je i njihov pogled na sopstvenu budućnost u ovoj zemlji. Natalija je jedina koja želi da ode, tačnije da nastavi svoje školovanje u inostranstvu, ali da se ipak jednog dana vrati da „pomogne svojoj domovini“. Enida, Igor i Nemanja to vide drugačije od nje jer, kako kaže Nemanja, kada majka država zaboravi svoju decu, onda ta deca treba da joj okrenu leđa.

A kafa?

Nakon intervjua odlazimo na zajednički ručak i šetnju gradom. Mojim sagovornicima predlažem da svi zajedno posetimo najpoznatije verske objekte u Sarajevu. Niko od njih nikada ranije nije posetio bogomolju druge religije. I dok idemo u pravcu Stare pravoslavne crkve ugledam prodavnicu sa suvenirima za turiste, prodaju se između ostalih i šalovi Fudbalske/Nogometne reprezentacije BiH. Igor je tokom intervjua rekao da nikada, ama baš nikada, ne navija za reprezentaciju BiH, reprezentaciju zemlje u kojoj živi. Potpuno spontano odlučujem da mu poklonim šal reprezentacije. Pitam za dozvolu i on prihvata. „Sutra ti je“, kažem, „rođendan. Može li ovo biti moj rođendanski poklon?“, pitam. „Može“, kaže. A onda se oboje složimo da ga na Palama ne sme nositi, ali da će ga skrivati u sobi baš kao sto skriva svoje srpsko ime i to odakle dolazi kada boravi u Sarajevu iako priznaje da neku konkretnu neprijatnost do sada nije doživeo.

20 Jahren nach dem Krieg in Bosnien und Herzegowina
Zajedno na kafu...Foto: DW

Nakon obilaska Stare pravoslavne crkve, Katedrale i Begove džamije, opraštamo se u haremu džamije. I dok odlazimo u suprotnim pravcima, njih četvoro na jednu, a ja na drugu stranu, čujem ih kako razgovaraju: „Hej, šta imate u planu sada? Idemo li na kafu?“

Autorka: Zorica Ilić, Sarajevo
Odg. urednik: Nemanja Rujević