1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Dvor i Farma traže gledanost, a ne pismenost

19. mart 2011.

Od 24. marta, prema obavezujućem uputstvu Republičke radio-difuzne agencije, rijaliti programi više neće smeti da se emituju uživo. Time, međutim, nije do kraja rešeno medijsko bombardovanje publike jeftinim sadržajima.

https://p.dw.com/p/RAkK
Posle Velikog brata stigla su još veća braća
Posle Velikog brata stigla su još veća braća

U Srbiji je oko 350 hiljada ljudi potpuno nepismeno, dok je broj prozno nepismenih – onih koji ne razumeju i ne koriste informacije iz dobijenih tekstova – preko milion. Mediji na domaćoj sceni, u takvoj situaciji, pali su na društvenom ispitu. Umesto da iskoriste priliku i ponude publici obrazovni sadržaj, oni emituju programe koji veličaju tuđu muku: kako je biti bedan i jadan?

Kritike da su mediji pretvorili srpsku publiku u zaglupljenu masu dolaze sa svih strana. Pružajući otupljujući sadržaj, mediji omogućavaju lakšu manipulaciju publikom. Dok gledalac jedva čeka programske trivijalnosti, zaboravi na aktivno ucešće u unapređenju i prosvetljenju društva. Kako ne bismo pričali u njihovo ime, jednostavno smo pitali građane šta misle o rijaliti emisijama u Srbiji?

„O rijaliti emisijama mislim sve najgore. To je dno našeg društva“, kaže jedan mladić. „To je pogrešan način vaspitavanja. Potrebno nam je nešto što ce nam pomoći u podizanju nivoa svesti, odgovornosti. Kako ćemo da se izborimo u svetu u kojem živimo?“, objašnjava jedna gospođa. „Užas! Rijaliti emisije treba skinuti s programa“, zaključio je jedan gospodin.

Rijaliti emisije do sada nisu zabranjene ni u jednoj zemlji, pa tako neće biti ni u Srbiji, objašnjavaju u RRA. Sve što je RRA uspela da uradi jeste da zabrani direktno emitovanje rijalitija. Portparol Republičke radiodifuzne agencije Srboljub Bogdanović kaže da se agencija nije odlučila za ukidanje bilo kojeg rijaliti programa jer to nije moguće.

„Prema regulativi RRA, rijaliti program je definisan kao zabavni program. Za sada ih nije moguće izdvojiti kao posebnu vrstu programa. Bilo bi vrlo teško zamisliti neki dokument na osnovu koga bi rijaliti programi mogli biti zabranjeni.“

Čovek u pasivnom položaju

S druge strane, mediji su slobodna platforma. Stručnjaci kažu da ne postoji pravi razlog za ukidanje rijaliti programa, jer ukidanje pretpostavlja regulatorne odredbe, a to bi na kraju značilo pribegavanje cenzuri.

Problem je, međutim, daleko ozbiljniji nego puko emitovanje prostosadržajnih rijalitija, zaglupljivanje masa i manipulacija, smatraju stručnjaci. Reč je o dobrovoljnom dopuštanju kraha civilizacije.

Sociolog Dimitrije Bukvić kaže da nije sporno to što su medijske kuce pribegle maltene 24-časovnom emitovanju rijalitija tokom cele godine. Prema njegovim rečima, sporna je konzervativna javna kritika publike. On kaže da je zastarelo opravdanje da rijaliti programi postoje samo zato što njih publika traži, ili, pak, zato što je čovek otuđeni voajer:

„Takva kritika stavlja čoveka u pasivan položaj. To je čovek koji je prestao da se nada. Prema toj kritici, čovek je ameba koja upija draži spoljašnje sredine. To ukazuje na apsurdnu situaciju u kojoj svi oni koji iz nekog čovekoljublja kritikuju rijaliti šou emisije kao vid otuđenja, zapravo, svode čoveka na neki organizam koji samo sedi pred televizorom. Svode čoveka na biće koje je nemoćno da bilo šta promeni u svojoj okolini, što nikako nije podsticanje na kreativnost.“

Na sledećoj strani:

Mediji odgajaju publiku kako hoće

Mediji odgajaju publiku kako hoće

Kulturolog iz Instituta za političke studije Milena Pešić smatra da smo svedoci vremena u kojem kulturni radnici favorizuju određene mane ili vrednosti posredstvom medija. Dok manipulišu društvom kako bi moć kontrole ostao samo u određenim krugovima, rijaliti programi istovremeno u čoveku bude najniže porive. To je, prema njenim recima, postala prihvaćena ponuda.

Gledaocima se servira ono što oni lako gutaju - na izgled, svi srećni svi zadovoljni
Gledaocima se servira ono što oni lako gutaju - na izgled, svi srećni svi zadovoljniFoto: dpa

„Ponuda je u skladu sa faktualnim potrebama jer se kulturne potrebe srozavaju decenijama. Publika se neguje za nešto ili se otupljuje za nešto. Ljudske potrebe su nešto što se stimuliše i senzibiliše raznim oblicima medijskih posredovanja različitih sadržaja.“

Drugim rečima, ono što društveni establišment ponudi, to će odnegovati njegovu publiku. Milena Pešić podseća da su u Srbiji oduvek postojale kategorije ljudi koji su voleli jeftine senzacije, a koji nisu obavezno nepismeni ili neobrazovani.

„Prosečni ukus u Srbiji nikada nije bio takav prema kojem bi publika gledala obrazovne emisije, čitala knjige i aktivno učestvovala u političkom životu. To je ideal koji ovde ne postoji. Ali, s druge strane, šta to u kulturnoj medijskoj ponudi postoji, da čovek može da izabere identitet koji želi? Ako on ima redukovan identitet prema uzoru propalih zvezda koje kamče poslednje trzaje svoje slave sramoteći se pod stare dane, to je onda koncept građenja identiteta tako što se srozavanjem zaradi publicitet i novčana nadoknada.“

Gledanost pre pismenosti

„Zatupljujućih“ rijaliti programa u Srbiji, nažalost, ima skoro na svakoj gledanijoj televiziji. Ne zaboravimo, međutim, da rijaliti programi mogu da budu i obrazovnog tipa, poput raznih istorijskih emisija koje rekonstruišu život na dvoru, borbu ili prikazuju opstanak sisara.

Sociolozi kažu da se masovni mediji potvrđuju na tržištu koje utiče na njihov sadržaj. Meri se čitanost, a ne pismenost, meri se gledanost, a ne osvešćenost – jednom rečju „medijska poslušnost“. Oglašivači upućuju oglase samo medijima koji su potvrđeni. I tako počinje vrzino kolo. Što je publika manje obrazovana, odnosno, što je na nižem opštekulturnom nivou, to su uspešniji primitivniji medijski sadržaji. A, takvi medijski sadržaji ne mogu popraviti opšti kulturni nivo publike.

Autorka: Tanja Miščević, Beograd

Odg. urednik: Nemanja Rujević