1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

"Etnička feudalizacija" u Vojvodini

20. april 2009.

Uobičajena mantra vojvođanskih političara o “multikulturalnosti, multinacionalnosti, multikonfesionalnosti i multijezičnosti” ove pokrajine ne odgovara na, mnogo važnije pitanje: šta je sa interkulturalnošću Vojvodine?

https://p.dw.com/p/HaUA
Zgrada Skupštine Vojvodine u Novom Sadu: da li je ova pokrajina iz multikulturalnosti skrenula u etničku getoizaciju?Foto: DW / Dinko Gruhonjic

Od onih koji duže pamte čućete kako je u Vojvodini, u kojoj je pre Drugog svetskog rata živela po trećina Nemaca, Mađara i Srba, bilo savršeno normalno da, pored maternjeg, poznajete barem još jedan jezik. I posle Drugog svetskog rata učio se u vojvođanskim školama jezik društvene sredine, odnosno jezik one nacionalne manjine koja je u određenoj opštini bila najzastupljenija.

Svako u svoj geto

U Vojvodini danas slabo da ima poliglota, a jezik društvene sredine ukinuo je režim Slobodana Miloševića. Umesto toga, sve je više sredina u kojima, na primer, mladi Mađari imaju svoje diskoteke a mladi Srbi svoje. Sve je više getoizacije po etničkom ključu, što je, kako smatraju analitičari, posledica krvavog raspada Jugoslavije po nacionalnom ključu.

“Televizije – kao s početka 80-ih”

“Mi zapravo treba da živimo u tim nekakvim malim etno-rezervatima, etno-parkovima, koji bi bili nekakva vrsta paralelnih kosmosa koji se međusobno ni na koji način ne prožimaju. I to je ono što je suprotno svakoj ideji Vojvodine kakvu ja pamtim, a pogotovo Vojvodine kakvu želim.” – komunikološkinja Snježana Milivojević smatra da domaći mediji ne čine ništa na promociji različitosti, što je preduslov za interkulturalizam: “Meni naše televizije izgledaju onako, kao s početka osamdesetih, potpuno nesvesne da se danas, kroz karneval različitosti, ti standardni televizijski govori i izrazi probijaju - utoliko što različite publike dobijaju mogućnost da se identifikuju i prihvate u tim televizijskim formama.”

Radi se na “etničkoj feudalizaciji”...

A šta bi bilo normalno za Vojvodinu? Politički analitičar Teofil Pančić kaže: “To, na primer, znači da je sasvim normalno da mi poznajemo jezike drugih. Pošto Vojvodina, za razliku od Bosne i Hercegovine, ne samo multikulturalna nego i multijezička sredina, sasvim je normalno da Mađar zna srpski, da Srbin zna mađarski... Potpuno bi bilo očekivano da svako zna bar još jedan jezik koji se govori u Vojvodini.” Prema rečima naših sagovornika, nacionalističke elite, bilo da su iz većinskog ili iz manjinskih naroda i dalje neumorno rade na etničkoj feudalizaciji Vojvodine, a u takvom konceptu – nema mesta za interkulturalnost.

Autor: Dinko Gruhonjić

Odgovorni urednik: Saša Bojić