1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Mediji

Govor mržnje u Hrvatskoj: drugo lice javne reči

21. oktobar 2020.

Hrvatskoj nedostaje sistematska prevencija huškačkih i mrziteljskih iskaza na internetu. Sankcionisanje posledica nije dovoljno. Da li je došlo vreme da se i to promeni?

https://p.dw.com/p/3kDiu
Foto: picture-alliance/AP Photo/J. Chiu

Govor mržnje, naročito onaj na internetu, poslednjih dana ponovo je važna tema u javnom prostoru Hrvatske. Ali povod za tako nešto prvenstveno je bila burna reakcija vlasti na pozadinu oružanog terorističkog napada na Markovu trgu u Zagrebu koji se dogodio prošle nedelje. Tada su prvi put osetili da su ugroženi i predstavnici najviših državnih organa. Procenjeno je da su na taj čin uticale i pojedine objave na društvenim mrežama ili u komentarima ispod članaka.

„Možda će zabrinutost vlasti konačno doneti kvalitetniji pristup rešavanju takvih problema“, kaže za DW Cvijeta Senta. Ona rukovodi Centrom za mirovne studije, nevladinom organizacijom koja se godinama bavi problematikom govora mržnje, uz neke druge slične organizacije, npr. Kuću ljudskih prava ili GONG. U svakom slučaju, Senta napominje da određena podloga za aktivno delovanje na tu pojavu već postoji, mada se uglavnom ne koristi.

I genocid nad Jevrejima otpočeo je govorom mržnje

Recimo, same velike društvene mreže na internetu regulisane su prema svojim unutrašnjim standardima, tj. kodeksima ponašanja koje su zajednički donele ili prihvatile. Fejsbuk i Tviter, recimo, uklanjanju sadržaj koji podstiče na nasilje i mržnju. S jedne strane, deluju algoritmi koji lociraju takve slučajeve, a s druge korisnici koji ih prijavljuju.

Cvijeta Senta, Centar za mirovne studije, Zagreb
Cvijeta Senta, Centar za mirovne studije, ZagrebFoto: privat

„Istina je da samoregulacija predstavlja koristan alat za uklanjanje opasnog sadržaja, ali on ne podrazumeva suštinsku borbu protiv govora mržnje koji ostavlja posledice na njime ciljane manjine ili ranjive grupe“, ocenjuje Senta i dodaje da bi najteže ispade te vrste trebalo službeno goniti i sankcionisati.

„Dodatna dimenzija jeste osvešćivanje konteksta i posledica. Analogija možda deluje preterano, ali“, kaže Senta, „i genocid nad Jevrejima u Drugom svetskom ratu započeo je govorom mržnje. A kod nas je to najčešće revizionistički govor koji po nekog takođe može da ima fatalne posledice.“

Analiza je nemoguća bez uređenijih statistika

Hrvatska zakonska regulativa već ima nekoliko uporišta za obračun sa internet-pozivima „slobodnih strelaca“ ili udruženih grupacija na nasilje i mržnju. Tu su Zakon o suzbijanju diskriminacije, prekršajne odredbe protiv kršenja javnog reda i mira, Zakon o elektronskim medijima – član 12, a na kraju i Krivični zakon, kao zadnja mogućnost. Kod organizovanja efikasnijeg, sistematskog pristupa rešavanju tog problema, veliku poteškoću međutim predstavlja manjak statističkih i drugih podataka o aktuelnoj medijskoj praksi. Zbog njihove razuđenosti i neuređenosti, otežana je i svaka potpunija analiza stanja od koje bi morao da krene i program delovanja, naročito preventivnog.

Jedna prošlogodišnja inicijativa Ministarstva pravosuđa u tom smeru, upravo je zbog toga napuštena odmah na početku. Inicijativu je preuzeo državni Ured za razvoj digitalnog društva, ali dalje se nije znalo koja bi tačno ustanova trebalo da bude nosilac realizacije programa.

„I bolje da je to zamrlo, nego da je loše izvedeno. Potreban nam je kudikamo ozbiljniji pristup državnih institucija, jer nam je društvo očigledno veoma zapušteno. Nedostaje nam građansko vaspitanje o osnovnim ljudskim pravima, a svakako i politička i medijska pismenost“, zaključuje Cvijeta Senta.

I Titer kontroliše i briše neprihvatljive sadržaje
I Titer kontroliše i briše neprihvatljive sadržajeFoto: AFP/Getty Images

Poseban aspekt u celokupnom tom kontekstu odnosi se na informativne ili opšte portale na internetu. Oni čitaocima najčešće dozvoljavaju komentarisanje preko društvenih mreža, što je i najlakše (i najjeftinije) rešenje, jer tako ne moraju da imaju svoje moderatore i svoje postupke registrovanja komentatora. Portali po pravilu finansijski životare na ivici održivosti i nemaju realne kapacitete za dodatne obaveze te vrste. A govorom mržnje ističu se i suprotstavljeni fudbalski navijači i šovinisti raznih fela, pa je konkurencija prilično jaka.

Internet-komentari nisu jednoznačno dobri ili loši

„Teško da država može da preuzme funkciju kontrole nad takvim izgrednicima, s obzirom na količinu medijske produkcije i reakcija. Ona mora da se postara za prevenciju, a u težim slučajevima i za sankcije, jer su to dve strane iste medalje. Ovo je možda prilika za to, zbog neposrednije motivacije, iako je prilike bilo i ranije“, kaže Cvijeta Senta.

Sličan efekat očekuje i Jelena Valentić, glavna urednica portala Telegram. „Sami komentari nisu jednoznačno dobra ili loša pojava, ali trebalo bi naglasiti da je medijima praktično nemoguće da ih u potpunosti administriraju, bez obzira na to što Zakon o medijima smatra uredništvo odgovornim za njih. Mi objavljujemo više od stotinu članaka dnevno, a na Telegramu je zaposleno oko 20 ljudi. Dve stotine novih bi nam bilo potrebno samo za administriranje“, kaže Valentić.

„Trudimo se da ekstremne oblike govora sprečavamo u realnom vremenu, ali nismo u stanju da uočimo npr. komentar pod nekim starim člankom. Zbog svega toga preduzeli smo i jedan korak u smeru prevencije, time što komentari kod nas više nisu izloženi ’na prvu’, odmah ispod članka, već je potrebno klinuti da bi se do njih došlo. To se pokazalo kao dobra ideja. Nema više toliko komentara, kao ni usputnih, površnih reakcija, pa ni govora mržnje. Izgubili smo doduše deo klikova koji nam znače opstanak, ali drukčije nije išlo“, konstatuje Valentić.

Samoorganizovanje medijske struke uz veću aktivnost države

Urednica portala Telegram dodaje da ni ona sama još nije sasvim načisto kako se uspešnije suprotstaviti govoru mržnje na internetu. Ako ćemo pravo, u to niko ni u svetu nije baš siguran. Ali ovih dana su Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske počeli da organizuju samu medijsku struku oko rasprave koja bi ukazala na bolje metode borbe protiv te pošasti.

Aktivirala se i država, kao što smo već naveli, ali tek nakon što se među vlastodršcima probudio strah. Nažalost, govora mržnje na koji se vlasti nisu obazirale, bilo je u istoj mjeri i mnogo pre napada u Zagrebu. Zbog toga se deo iste prakse nastavio i nakon tog događaja, uz pohvale napadaču. Najavljeno ad hok pooštravanje zakonske regulative u tom smeru neće biti dovoljno, a pogotovo ako primarno bude štitilo one koji su ionako najzaštićeniji. Demokratija i pravo javnog izražavanja ipak nije tako jednostavno pitanje da bi se moglo preko noći rešiti ukazima bez sistematskog i napornog društvenog rada.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android