1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Hladni rat u istočnoj Aziji još nije okončan

2. septembar 2020.

Pre 75 godina je, nakon kapitulacije Japana, konačno okončan Drugi svetski rat. Ali, politička klima između zemalja na istoku Azije ostala je trajno ledena. Sve do danas.

https://p.dw.com/p/3htOI
Foto: picture-alliance/AP/Kyodo/Yoshitaka Sugawara

Ceremonijom na američkom ratnom brodu „Misuri“, na kojoj su 2. Septembra 1945. predstavnici Japana potpisali kapitulaciju, završen je Drugi svetski rat. Ali, za razliku od Evrope, tokom narednih 75 godina na istoku Azije nije se mnogo toga promenilo. U Evropi su se ratni protivnici Nemačka i Francuska pomirili i osnovali Evropsku ekonomsku zajednicu, preteču današnje Evropske unije. Sovjetski Savez se raspao, Nemačka se ponovo ujedinila, zemlje u istočnoj Evropi su postale demokratske. U istočnoj Aziji, međutim, i dalje kao da vlada Hladni rat. „Teritorijalni i ideološki sukobi u tom regionu ostali su nerazjašnjena zaostavština Drugog svetskog rata“, ocenjuje nemački istoričar Torsten Veber.

-pročitajte još: U Tokiju se završava jedna era

Ipak, i tamo je bilo nekih promena. U Kini su 1949. vlast preuzeli komunisti. U Japanu je 1952. mirovnim ugovorom iz San Franciska okončana okupacija. Kasnije su Južna Koreja i Tajvan srušili diktaturu. Ali dva politička sistema su do danas ostali krvni neprijatelji. „U Kini i Severnoj Koreji postoje partijske i porodične dinastije, druge zemlje su demokratije“, ukazuje Veber.

Dve supersile – SAD i Kina – koje se bore za prevlast u regionu, podeljene zemlje kao na Korejskom poluostrvu, tampon-države kao što je Severna Koreja… Sve su to tipične karakteristike Hladnog rata. Postojala je mogućnost da se taj status kvo 1989. prevaziđe, onda kada su pali Gvozdena zavesa i Berlinski zid. Da je i Kina krenula u reforme, dve Koreje i Japan bi morali da reaguju. „Ali ta istorijska šansa je propuštena zbog masakra na Trgu nebeskog mira u Pekingu“, ocenjuje Veber, koji radi na Nemačkom institutu za japanske studije u Tokiju.

Car Naruhito i carica Masako na obeležavanju godišnjice japanske kapitulacije
Car Naruhito i carica Masako na obeležavanju godišnjice japanske kapitulacijeFoto: picture/alliance/dpa/C. Court

Instrumentalizovana istorija

Za razliku od Evrope, u istočnoj Aziji do danas nedostaje spremnost za pomirenje. To se odražava pre svega kroz teritorijalne sporove. Oni se vode oko nenastanjenih ostrvaca ispred Južne Koreje i u Istočnom kineskom moru, oko korišćenja morskih resursa i oko vojne bezbednosti. I još nešto: kod nekadašnjih ratnih protivnika Japana važnu ulogu igra osećaj da pravda nije zadovoljena, zato što Tokio ne želi da plati teritorijalnu cenu za svoj agresivni rat. „S gledišta Pekinga, Seula i Pjongjanga, podela Koreje i postojanje Tajvana posledice su japanskog imperijalizma“, kaže kanadski politikolog Stiven Nagi s Međunarodnog hrišćanskog univerziteta u Tokiju.

Takva situacija podstiče nacionalizam. Južna Koreja je pokušala da prevaziđe kolonijalno vreme od 1910. do 1945. svesnom „dejapanizacijom“. I odnos Kine prema Japanu karakteriše nacionalizam. Prilikom ponovnog uspostavljanja odnosa 1972. Mao Cedung je izjavio da bez japanske invazije njegovi komunisti nikada ne bi bili uspeli da preuzmu vlast. U to vreme propagirana je teza da su fašisti zaveli japanski narod i podstakli ga na zločine. Ali, tokom devedesetih godina dvadesetog veka Kina je pod Đijangom Ceminom takvo klasno razmišljanje zamenila nacionalizmom i ponovo oživela već zaboravljenu sliku Japana kao neprijatelja.

Nasleđe Drugog svetskog rata i danas opterećuje odnose Južne Koreje i Japana
Nasleđe Drugog svetskog rata i danas opterećuje odnose Južne Koreje i JapanaFoto: Reuters/Kim Hong-Ji

„Priče o tlačenju i žrtvi su važne za formiranje identiteta. One se učvršćuju kroz vaspitanje i obrazovanje, kao i kroz popularnu kulturu“, kaže Danijel Snajder, stručnjak za istočnu Aziju na američkom Univerzitetu Stanford. To znači sledeće: Kina, Južna Koreja i Severna Koreja kritikuju Japan kako bi u narodu stekle simpatije kao nacionalisti. „Vođe u Pekingu i Seulu ne održavaju sećanje na prošlost samo da bi odavali počast mrtvima, već i da bi iz toga izvlačili političku korist“, kaže Ralf Koza, bivši predsednik američkog instituta Pacifički forum sa Havaja.

„Prazna izvinjenja“

Istovremeno, Japan svojim ponašanjem sve do danas doprinosi da te optužbe funkcionišu. Većina vlada u Tokiju retko je iskazivala žaljenje zbog japanskog napada na Kinu, masakra u Nankingu 1937. ili prisilnog odvođenja Kineskinja u vojne bordele. Japanski premijer Junićiro Koizumi bio je prvi koji se za te zločine izričito izvinio prilikom posete Kini 2001. godine.

Uprkos tome, on je i pre i posle toga odlazio do spomenika Jasukuni kojim se kao patriote slave ratne zločinci koji su osuđeni na tribunalu u Tokiju. Donedavni japanski premijer Šinzo Abe nije uopšte ni spominjao japansku imperijalističku prošlost. „U nauci se to naziva pražnjenje kroz izvinjenje“, kaže istoričar Veber. Time Japan kompijama daje povod za dalje distanciranje i kritike.

Detalj iz Muzeja otpora kineskog naroda japanskoj agresiji u Pekingu
Detalj iz Muzeja otpora kineskog naroda japanskoj agresiji u PekinguFoto: Reuters/Kim Kyung-Hoon

Ignorisanje stvari koje povezuju

Naglašavanjem onog nacionalnog i naglašavanjem razlika sprečava se da zemlje istočne Azije više pažnje usmere na ono što im je zajedničko i da tako pronađu put približavanja i pomirenja. Brojni Nemci danas sebe vide kao Evropljane, čime se izjednačavaju s Francuzima ili Italijanima. Razumevanje u Evropi funkcioniše na osnovama zajedničke filozofije, recimo tradicije prosvetiteljstva. Zemlje istočne Azije imaju zajedničke korene u kineskoj kulturi i filozofiji, u konfučijanizmu i budizmu i u pismu. Ali, one se radije prepiru oko toga ko danas bolje otelotvoruje tu baštinu.

S kineske tačke gledišta, Japan je svojim napadačkim ratom izdao azijske vrednosti. S druge strane, Kina se zbog maoizma udaljila od Azije, dok Koreja ne uspeva ni da stvori jedinstvo nacije. Osim toga, tim trima zemljama nedostaju zajedničke institucije u okviru kojih bi pregovarale o zajedničkoj baštini. Za to vreme Evropljani imaju Evropsku komisiju s velikim ovlašćenjima, Evropski parlament s predstavnicima svih zemalja i NATO kao organizaciju za bezbednost. Dotle u istočnoj Aziji nekad prođu i godine dok najvažnije vođe sednu za isti sto kako bi se bolje upoznali. Zato su odnosi u istočnoj Aziji do danas ostali toliko ledeni.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android