1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Ima li istorije bez plinskih svetiljki?

8. avgust 2012.

U Berlinu još uvek stoji oko 80.000 plinskih svetiljki. Ali njihovo održavanje je skupo - i grad je odlučio da više od polovice njih konačno elektrifikuje. Građani su zaprepašćeni i odlučno brane svoje „laterne“.

https://p.dw.com/p/15lai
Foto: Berthold Kujath

Početkom 19. veka Berlin je polako postajao grad. Seoska imanja nestajala su pred urbanim četvrtima, a dame i gospoda su počeli da se šetaju gradilištem koje će kasnije postati „Pod lipama“ (Unter den Linden), centralna ulica Berlina. Ali taj „špacir“ odvijao se samo po danu: noću je pretila prevelika opasnost od pada u neku od bezbrojnih kaljuga što bi beznadno uništilo novu haljinu, tek stiglu iz Pariza.

Mnoge ulice Berlina tada su još uvek bile samo utabane zemljane staze, a jedina rasveta bio je plamen baklje koju je, za koju paru, nosio bakljonoša ispred gospode koja je i u pozne sate htela da stigne do kuće, bez straha od razbojnika, bara i neugodnih iznenađenja koja bi mogla da dolete kroz prozore okolnih zgrada dok se na ulicu prazne noćne posude.

„Neka bude svetlost“

Godine 1826, u prusku prestonicu stigla je još jedna novina iz „velikog sveta“: gradska plinska rasveta. Kao i svuda gde su se pojavile takve svetiljke i Berlinci su bili oduševljeni. To je bilo doba kad se Berlin naglo širio pa su tako i svetiljke postavljane svuda tamo gde je bilo potrebno. Mnoge od tih svetiljki su dragocjena umetnička dela, neke je lično projektovao Karl Fridrih Šinkel, pruski arhitekta i urbanista koji je i oblikovao Berlin – grad koji više nije želeo da se sramoti pred jednim Londonom ili Parizom.

Berlinjani su ponosni na raskoš njihovih plinskih svetiljki
Berlinjani su ponosni na raskoš njihovih plinskih svetiljkiFoto: Berthold Kujath

Zapravo, graniči se sa čudom da je oko 80.000 tih berlinskih svetiljki preživelo i dva svetska rata, krize, bombardovanja, okupaciju, naciste i komuniste - i najveću opasnost: elektrifikaciju. I Marlene Dietrich je pevala o „Lili Marlen“ i o „laterni“ koja stoji pred kasarnom (i koja tamo još uvek stoji - kako kaže pesma...), ali baš svaki Berlinjanin ima i svoju priču i doživljaj koji je doživeo pod toplom svetlošću starih plinskih svetiljki.

Ali dok su te svetiljke preživele i nacističko divljanje i ruske tenkove, čini se da mnoge neće preživeti mere štednje aktuelnog berlinskog Senata. Blagajna Berlina je hronično prazna, a za rasvetu grada svake godine troši se 23 miliona evra. Pola tog novca odlazi na plinske svetiljke - a pola na električnu rasvetu, iako ove druge ima kud i kamo više nego plinskih svetiljki.

Štednja i CO2 - protiv istorije?

Gradska uprava ima još jedan argument: ne samo da jedna plinska svetiljka košta četiri puta više nego električna - i daje jedva četvrtinu njene svetlosti, nego i sagorevanje plina stvara i ugljen-dioksid. U današnjoj paničnoj borbi protiv emisije CO2, udarom na kulturnu baštinu Berlina želi se da se uštedi 9.200 tona ugljen-dioksida svake godine.

I Marlen Ditrih je pevala o laterni pred kasarnom
I Marlen Ditrih je pevala o laterni pred kasarnomFoto: AP

Ilja Rihter, nekada poznati nemački voditelj jedne muzičke emisije na televiziji, samo je jedan od Berlinjana koji je zaprepašćen tom odlukom gradskih vlasti. Te svetiljke nisu samo zaštitni znak grada, nego i njegova istorija. Rihter podseća da je Berlin odlučio da sruši Palatu Republike, istočnonemačko betonsko čudovište, kako bi na njenom mestu ponovno izgradio „još stariji“ Gradski dvorac koji je tamo stajao dok nije uništen u ratu. Čitav taj gotovo apsurdni građevinski poduhvat, u 21. veku izgraditi palatu iz 18, kao da je Berlin nekakav Diznilend, argumentuje se potrebom za autentičnošću i istorijskom baštinom. Istovremeno, uklanja se pravo i autentično svedočanstvo iz prošlosti: plinske svetiljke.

Štedljiva „Džesika“

Umesto njih treba da dođe „Džesika“, kako glasi fabričko ime svetiljke berlinskog proizvođača „Zeluks“. To je moderna ulična bandera bez ikakvih ukrasa. Štedljiva je onoliko koliko uopšte može biti: sa samo 80 vati, zahvaljujući LED-sijalicama, daje blještaviju svetlost nego čitave šume drevnih plinskih svetiljki.

Plin je skup, neekonomičan i stvara CO2... Ali je i deo istorije
Plin je skup, neekonomičan i stvara CO2... Ali je i deo istorijeFoto: Berthold Kujath

Ali Berlinnjane ta plavkasta, hladna svetlost moderne rasvete, blago rečeno, takođe ostavlja hladnim. U svakom slučaju, turisti u Berlinu „Džesiku“ će primetiti samo ako nehotice glavom udare u njen stub, a inženjer Bertold Kujat upozorava da gradske vlasti, uklanjanjem plinskih svetiljki, uklanjaju i važno svedočanstvo industrijske kulture i Berlina i naše civilizacije. On je predstavnik berlinske inicijative Kultura plinskog svetla i građani okupljeni oko tog projekta redovno obilaze baš plinske svetiljke u gradu i proveravaju, da li je sve u redu.

Jer gas i plinska rasvjeta su otkriveni - gotovo slučajno. Takozvani gradski plin dobijao se suvom destilacijom uglja, pri čemu se, u početku, nije ni znalo šta da se radi sa gasom koji se oslobađa: zanimao ih je samo bitumen koji tako nastaje i koji je bio potreban za premazivanje trupova brodova tadašnje engleske flote. Tek u sedamnaestom stoleću, počeli su da razmišljaju kako da iskoriste i gas. On je na kraju bio glasnikom nove, industrijske revolucije.

Berlin je bio među prvima koji je sledio taj tehnički napredak - i u gradu stoji jedinstvena zbirka raznih plinskih svetiljki iz tog doba. I sad, pita Kujat, treba to izuzetno kulturno dobro baciti na deponiju - i postaviti „Džesiku“?

Autor: Kristof Rihter / Anđelko Šubić
Odgovorni urednik: Ivan Đerković