Između Pariza i Gračanice

"Hmm, kakav roditelj može biti da ne voli i ne poželi svoju djecu. Pogledajte ovu veliku kuću, pored svoje šestoro djece ja sam sama, dođe mi muka i belaj, ali šta ću, takve su nam sudbine,“ uzdiše Hajrija Bećirović (71) iz Gračanice dok ventilator strpljivo, kao na straži, levo-desno pokušava da ublaži 40 paklenih stepeni. Pre sedamnaest godina ostala je bez muža, sa šestoro dece. Pet ćerki je udato u okolna sela, a jedini sin, Ramiz, koji je glavni oslonac majci, već jedanaest godina je na adresi u Parizu.

„Mora ići za svojom sudbinom, mora trbuhom za kruhom,“ kaže majka. Na pitanje da li joj pomaže, blago podiže glas:„Sin i pomaže, a ko drugi! Imam nešto malo penzije koju sam naslijedila od svog muža, ali to nije dovoljno, mora se i treba on brinuti i on to i hoće“.

Ramiz je tu samo dva meseca u godini. Koristi dane od godišnjeg odmora i neplaćeno odsustvo. „Ja sam bolesna i kada me nešto zaboli, najstarija kćerka Advija dođe i bude uz mene. I ona ima svoju porodicu, ne mogu joj stvarati veliku obavezu, ali bude tu, u kući dok se ja malo ne oporavim,“ kaže Hajrija.

Smeh i suze

„Naneee,“ sa vrata se oglašava desetogodišnji unuk Aldin na mešavini francuskog i bosanskog jezika. „Jesi li me poželjela dok sam bio u Francuskoj,“ obraća se i izaziva smeh, ali i suze.

„Ama jesam sine, nego šta, pa ko je plakao kada si došao,“ kaže Hajrija.

Između smeha i suza protiče ovo druženje. Ramiz sanja selo Malešiće, njemu Pariz ništa ne znači. I dok se supruga Fatima vratila na posao, on je produžio odmor sa sinom Aldinom (10) i ćerkom Hajrijom (16), koja je i dobila ime po njegovoj majci. Kuća je prelepa, sređena, „sada su prioriteti dvorište i ograda“, objašnjava sa strašću koja jasno govori da je sve njegovo ovde a Pariz samo privremena stanica. Nekoliko puta prekidamo snimanje kada govori o majci. Moli je da izađe i da nas ostavi same kako je ne bi dodatno uznemiravalo njegovo podrhtavanje glasa i vlažne oči.

Svi sanjaju o povratku

„Čovjek cijeli život mašta o nekim stvarima, a kada mu se te želje počnu ispunjavati vidi da nije to ono što te ispunjava. Kupio sam stan u Parizu, djeca se tamo školuju, ali ja samo živim za trenutak kada ću se vratiti. Majka je sama, moja dužnost je da pomažem i to činim. Htio sam u nekoliko navrata da je nagovorim da dođe kod nas, kako bi joj omogućio bolje liječenje jer u Francuskoj ima bolju njegu, ljekare, izbor lijekova, ali ona neće ni da čuje. Svaku veče razgovaramo, sada imam neke povoljne tarife i svaku noć pričamo,“ kaže Ramiz.

Svi žele da se vrate. Aldin da bude „patron“ (vlasnik) firme koju bi otvorili, a Hajrija dok pere tanjire i šoljice za kafu kaže: „Poželim nanu, najviše, po njoj sam i ime dobila. Ona je tu sama, ne vidimo se deset mjeseci. Brinem se i pitame se kako ona sama živi. Planiram se za dvije godine kada završim školu vratiti u Bosnu. Ovdje ima više slobode, tamo ne mogu živjeti lijepo kao ovdje“.

Aldin istrčava napolje, drugu Avdi je poverio čuvanje bicikla, ali sada je na njegovom dvotočkašu pukla guma. Još malo igre, izlazaka, razgovori do kasno u noć s majkom, i onda povratak. Škola počinje 7. septembra. Idućih deset meseci biće ponovo udaljeni 1700 kilometara. Hajrija ostaje sa svojom staračkom svakodnevnicom i željom. „Svega imam – ali željna sam djece“, kaže ona.

Autor: Mirsad Čamdžić

Og. urednica: Ivana Ivanović