1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Jesmo li zaista toliko jadni?

Krsto Lazarević
30. jun 2018.

Kada neki politički sukob uđe u kazneni prostor, napetost dostiže vrhunac. To važi i na Svetskom prvenstvu u fudbalu. Nacionalizam je u napadu – a to je prilično jadno, smatra Krsto Lazarević.

https://p.dw.com/p/30a1G
 Krsto Lazarevic
Foto: Privat

Fudbal može izazvati opasna i nacionalistička osećanja. Posle jedne kvalifikacione utakmice između Hondurasa i Salvadora 1969. godine, počeo je takozvani fudbalski rat između te dve zemlje, koji je odneo više od 2000 žrtava.

Za neke igrače, trene i navijače sa Balkana, Svetsko prvenstvo u Rusiji kao da je nastavak rata drugim sredstvima. Tako su Granit Džaka i Đerdan Šaćiri rukama formirali dvoglavog orla da bi tako proslavili svoje golove i ponizili Srbe.

Džaka je rođen u Švajcarskoj, njegovi roditelji dolaze sa Kosova. Šaćiri je rođen na Kosovu, a sa roditeljima se preselio u Švajcarsku kada je imao pet godina. Ni jedan ni drugi ne dolaze iz Albanije, ni njihovi roditelji nisu iz Albanije, njih dvojica ne igraju za Albaniju, pa ipak, svoje golove protiv Srbije slave pokazivanjem albanskog nacionalnog simbola.

Nije ništa neobično da dijaspora gaji specijalan odnos sa „domovinom". Država sa kojom se u stvarnosti nema mnogo kontakta, stilizuje se kao neko mitsko mesto. „Domovina" je mesto koje se posećuje za vreme letnjeg raspusta i o kojem može da se priča sve najlepše dokle god roditelji ili deca primaju plate u evrima ili švajcarskim francima.

Mora se reći da su srpski navijači na stadionu vređali Džaku i Šaćirija tako da se odgovor u vidu dvoglavog orla formiranog rukama još može smatrati vrlo diplomatskim. Osim toga, apsurdno je to što Srbe provocira dvoglavi orao, jer i sami imaju jednog na zastavi. Ali, takva je logika nacionalista. Ne moramo je razumeti.

Gori je bio srpski selektor Mladen Krstajić, svakako najlošiji gubitnik na ovom Mundijalu. On je okrivio sudiju Feliksa Briha za poraz Srbije i rekao da bi ga poslao u Hag da mu se tamo sudi „kao što su tamo nama sudili". Malom rečju „nama" Krstajić se solidarizovao sa osuđenim ratnim zločincima i utvrdio da su na optuženičkoj klupi Haškog tribunala bili svi Srbi. Nacionalistička logika... Mnogi Srbi se slažu sa Krstajićem. Verovatno i oni navijači koji su na stadionu u Kalinjingradu nosili majice sa likom osuđenog zločinca Ratka Mladića koji je samo u Srebrenici odgovoran za ubistvo 8.000 ljudi.

Ni hrvatska reprezentacija nije propustila da glorifikuje ratne zločince. Možete li zamisliti kako nemački fudbaleri posle pobede u svlačionici pevaju pesme desnoekstremnih umetnika koji se rugaju žrtvama nemačkih logora uništenja? Verovatno ne. Za hrvatske reprezentativce to je normalno. Oni svoju pobedi nad Argentinom slave pesmom koja počinje rečima „Za dom spremni", što je pozdrav ustaških nacističkih kolaboratora. Reč je o pesmi desnoektremnog muzičara Marka Perkovića Tompsona koji se u svojim pesmama ruga žrtvama koncentracionih logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški. To su logori u kojima su Jevreji, Srbi, Romi i pripadnici opozicije sistematski uništavani.

Nije to prvi put da fašistički pozdrav izazove skandal sa hrvatskom reprezentacijom. Kada se Hrvatska kvalifikovala za Svetsko prvenstvo u Brazilu,  Josip Šimunić je navijačima uskliknuo „Za dom!" – na šta se iz hiljada grla prolomilo: „Spremni!" Šimuniću je posle toga zabranjeno da igra u Brazilu. To nije dovelo do normalizacije kada je reč o fašizmu u hrvatskih fudbalskih navijača. Šteta, jer hrvatska reprezentacija na sportskom planu postiže sjajne stvari i zapravo bi bilo lepo poželeti joj uspeh na Svetskom prvenstvu.

Za mene se postavlja pitanje: draga braćo sa Balkana, jesmo li zaista toliki nacionalisti, toliko jadni? I moramo li to stalno pokazivati čitavom svetu?

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android