1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Mi smo ta užasna nova generacija – pa šta?

Kristina Ruta / nr7. jul 2014.

Danas postoji društvo pomodnih duhova otuđenih od tradicije. To je sveža teza filozofa Petera Sloterdajka, koji uvek iznova uspeva da privuče pažnju. Kritički osvrt na njegovu knjigu „Užasna deca novog vremena“.

https://p.dw.com/p/1CX2C
Symbolbild Mädchen Grimasse
Foto: luna/Fotolia.com

Uvek kritičan prema društvu, poznat po brojnim medijskim nastupima, voditelj debatne emisije Filozofski kvartet na nemačkoj televiziji. Čak i kada se ne slažete sa njim, o njegovim tezama morate da promislite. Peter Sloterdajk nam u novoj knjizi „Užasna deca našeg vremena“ postavlja sumornu dijagnozu: za razliku od predmodernih vremena, danas smena generacija protiče bez prenošenja tradicije na potomke, sadašnjost i budućnost oslobodili su se pokrova okolnosti porekla.

Dakle, smena generacija je raskid, diskontinuitet. Nemamo istoriju. Umesto da se orijentišu prema svetonazorima i vrednostima roditelja, deca novog vremena jurcaju za modom i promenljivim trendovima. Sloterdajk tvrdi da tako nove generacije ostaju bez uporišta i sigurnosti koji su ranije bili pronalaženi u porodici. Umesto toga, tu je obuhvatna improvizacija koja prodire u poslovne ili erotske veze, očitava se u putovanjima ili religijskim praksama.

Jesmo li zaista mi, pomodni ljudi bez tradicije, potpuno dezorijentisani u mobilnom i brzom svetu? Možda. Teze gospodina Sloterdajka nisu nove. Novo je što on smatra da je evropska istorija ređanje kopiranih grešaka. Prema ovom filozofu, tačke sloma su smene generacija. Raskidi nisu počeli juče – Sloterdajkova kritika civilizacije seže od Isusovog vremena do danas. Ali te kopirane greške se navodno množe. Tako mi, generacija užasne dece, u većoj meri nosimo rizik štetne mutacije. Opasan domino-efekat.

Philosoph Peter Sloterdijk
Peter SloterdajkFoto: picture-alliance/dpa

Islamisti pomodari?

Oštre i raskošne su reči Petera Sloterdajka, njegove teze i ekskursi ukrašeni su slikama i stranim izrazima. Prečesto, nažalost, na uštrb razumljivosti. Mnoge utiske o modernom društvu svako bi mogao da potpiše: politika više popravlja nego što stvara, u realnoj privredi živimo otuđeni i nelogični finansijski sistem u kojem se problemi ne rešavaju nego guraju pod tepih. Problematično je, međutim, što Sloterdajk retko kada relativizuje. Kod njega je sve apsolutno.

Autor tvrdi da se ključni zahtev zapadno-liberalnog modela civilizacije – onaj o individualnoj slobodi – uglavnom etablirao u čitavom svetu. Trn u oku mu je posebno sloboda izbora koja, kako piše, otvara vrata samovolji. „Retke kulture koje su lutale kroz milenijume i ostale prepoznatljive“, piše Sloterdajk mogu se prepoznati tek u „kineskoj i jevrejskoj kulturi“, „linijama hinduizma“ i „u suženom smislu u Katoličkoj crkvi“. Ipak, nisu li Sloterdajku u njegovoj generalizaciji promakli modeli budističkih monaha u Butanu, autohtonih naroda Anda ili islamističkih tendencija na Bliskom istoku? Nije li možda, prema Sloterdajku, islamski fundamentalizam puko pomodarstvo? Nijedan fundamentalista se ne bi saglasio, on sebe vidi kao čuvara milenijumskih tradicija.

Ako smo mi Zapadnjaci tako rado zaboravni u pogledu svoje tradicije i kulture, ako su u modernom društvu niti tradicije uglavnom pokidane, kako to da uopšte uspevamo – zajedno sa Sloterdajkom! – da razlikujemo ovaj ili onaj kulturni krug? Kako smo onda u stanju da sebe vidimo kao recimo Nemce i da naspram nas razlikujemo recimo Norvežane? To sam se pitala posle čitanja. Filozofa samog nisam uspela da pitam – nije bio voljan za intervju.

I raskidi sa tradicijom su tradicija

Buchcover Peter Sloterdijk "Die schrecklichen Kinder der Neuzeit"

Istorijski raskidi o kojima govori Sloterdajk mogli bi da se označe terminom pozajmljenim od jednog drugog poznato filozofa Tomasa Kuna – promena paradigme. Primeri koje Sloterdajk navodi da bi pokazao distanciranje dece od generacija predaka jesu Francuska ili Ruska revolucija, ili slom Bretonvudskog monetarnog sistema 1973. godine. Ovakvi lomovi su prema Sloterdajkovoj tezi puka „sukcesija bez razvojnog ili prelaznog smisla“ i time zapravo ništa više od „onesposobljavanja prošlosti“.

Ali zašto? Nije li kršenju normi i sistema mišljenja u prošlosti po pravilu prethodilo svesno suočavanje sa njima? Nije li rušenje starog samo drugačija forma kontinuiteta? Nije li negacija zapravo moguća forma komunikacije sa prošlim, sa okolnostima nasleđa? Šta ako je raskid sa generacijom roditelja zapravo zasnovan baš na onim vrednostima od kojih se ta roditeljska generacija davno distancirala? Korak napred uz osvrt unazad? Generacija šezdesetosmaša je prezirala čvrste emotivne veze, možda upravo njihova deca danas propagiraju monogamiju.

Osuđeni na slobodu

Sloterdajk liberalni model i pripadajući hvalospev slobodi vidi kao klimu dezorijentacije u kojoj cveta patos slobode izbora. Filozof citira i Žan-Pola Sartra i čini ga svedokom optužbe. Čovek je osuđen da bude slobodan. Problem je što je Sartrov čovek osuđen na slobodu jer nema izbora, mora da bude slobodan, a svaki čovek sa slobodom izbora za svoje odluke snosi odgovornost, potencijalno i krivicu. Svoju filozofiju slobode Sartr vidi kao pozitivnu, egzistencijalizam je zapravo humanizam. Sloterdajk cilja na nešto drugo: Sloboda kao moguća stranputica po cenu potpune dezorijentacije.

Međutim, tu cenu su oduševljeno spremni da plate mnogi koji širom sveta rizikuju život u borbi za demokratiju i ljudska prava. Ludi uvek iznova – na sreću! – koriste slobodu da raskinu sa istinama i vrednostima prethodnih generacija: inače nikada ne bi bilo raskršteno sa genocidima; da nije bilo naučnog napretka i emancipacije i danas bismo bili okovani u ptolemejskom viđenju sveta, a još više žena bilo bi nasilno obrezivano.

I, na kraju, šta je sa mnom? Jesam li i ja užasno dete novog vremena, žrtva slobode izbora, dezorijentisana žrtva mode? Možda. U zamenu za tu cenu, ja mogu slobodno da biram zanimanje, partnera, ono u šta verujem. Uz to, za propitivanje navodnih apsolutnih istina meni danas ne preti lomača…