1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Na tragu borama

15. jul 2011.

Sara Vikstrem je borama na tragu. Finska lekarka ne radi za neki kozmetički koncern, već je član istraživačke grupe za biologiju starenja na institutu „Maks Plank“ u Kelnu. Ova mlada naučnica već ima uspeha u radu.

https://p.dw.com/p/11vrt
Zašto koža stari, jedno je od pitanja kojima se bavi Sara VikstremFoto: Fotolia/Pixel & Création

„Pokušavamo da ustanovimo kako nastaje – i kako se održava – struktura kože. To je veoma važno, jer većina kožnih oboljenja nastaje zbog smetnji u toj strukturi. Jasno je da je struktura mehanizam koji štiti kožu od bolesti – na primer, od raka. Zato pokušavamo da proniknemo u način njenog nastanka i u procese koji prate proces starenja. U starosti se povećava opasnost od oboljevanja od raka kože, a i rane sporije zaceljuju.“

Sara Vikstrem zajedno sa svojim timom pokušava da ustanovi na koji način proteinske ćelije prave oko sebe mrežu koja se razvija u tkivo. Drugo pitanje je: šta se dešava kada stvari krenu pogrešnim tokom, a treće: kako ćelije u starosti reaguju na gubitak elastičnosti.

„Za ljude koji ne znaju ništa o ćelijama, to verovatno nije mnogo uzbudljiva tema. Ali, većina ljudi ignoriše činjenicu da je apsolutno neophodno razumeti sve procese koji na to utiču, da bi mogli da se proizvedu zaista delotvorni medikamenti. Onaj ko hoće da razume kako funkcionišu kožne bolesti, moraju razumeti kako reaguju kožne ćelije.“

Kolege Sare Vikstrem su već otkrile da proteinska mreža oko ćelije ima veoma važnu ulogu. Čitava okolina ćelije može doprineti sprečavanju razvoja tumora. To je aspekt na koji su se koncentrisala istraživanja finske lekarke. Farmaceutske firme, doduše, do sada za njih nisu pokazala interesovanje.

Mlada entuzijastkinja

Jedna žena na čelu istraživačke grupe na institutu „Maks Plank“ – to je retkost. Uz to tako mlada žena – Sara Vikstrem ima samo 35 godina. „Među studentima je još podjednak broj muškaraca i žena. Ali, već među naučnicima koji posle doktorata rade na nekom institutu, ima mnogo manje žena. Na nivou rukovodilaca projekata – kao što sam ja – ima još samo 15 odsto žena, a među profesorima ih je još manje. Morate uložiti mnogo vremena u naučni rad a to je teško uklopiti u porodični život. U Nemačkoj se, po mom mišljenju, previše žena odriče naučne karijere u korist porodice.“

O planiranju porodice, Sara Vikstrem još ne razmišlja konkretno. Svakog dana radi prekovremeno, ali to joj ne smeta, jer je rad fascinira. „Kada čovek pokuša da otkrije kako tačno funkcionišu detalji jednog vrlo malog procesa, mora da bude malo i štreber, a i malo čudan, jer, to što radi je negde ipak malo čudno“.

Vikstremova često mora silom da se uključi u svet koji je okružuje kako ne bi sasvim ogrezla u nauci. „Ja volim istraživanja. Identifikujem se s njima. I van radnog vremena, mnogo mislim na rad i istraživanje. Ponekad ne znam je li to dobro ili loše, ali mislim da je pomalo i jedno i drugo.“

Sara ne želi da postane stručnjak za kožu, ali želi da ostane istraživač, iako bi kao školovana lekarka mogla da zarađuje duplo više nego do sada, a i zahtevi koji se postavljaju pred istraživače koji zaista žele nešto da postignu veoma su veliki. „Naravno da želim da budem što uspešnija. Jer, naučnika uvek mere prema uspehu i taj uspeh utiče i na mogućnosti koje će se pred njim otvoriti. Sada ne bih mogla da kažem: zadovoljna sam postignutim. Kao naučnica, uvek moram da idem korak dalje. Moram stalno da se razvijam.“

Njen cilj je da ovlada najefikasnijim metodama lečenja bolesti koje su u vezi sa starenjem. Ali, ona ne veruje da nauka može da nam obezbedi život bez bolesti, zanavek. „Možemo da ovladamo terapijom mnogih oboljenja, ali na kraju moramo da umremo“.

Autori: Marlis Šaum / Saša Bojić
Odg. urednik: Nemanja Rujević