1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

NATO vs. SRJ: Moralna magla se rasplinula

Priredio Nenad Briski24. mart 2009.

Nemački dnevni listovi se danas osvrću na deset godina od bombardovanja koje su snage Severnoatlanske alijanse 78 dana sprovodila na prostorima tadašnje SR Jugoslavije. Da li je NATO želeo rat protiv Beograda?

https://p.dw.com/p/HIOH
Fotografija srušenog Varvarinskog mosta
Fotografija srušenog Varvarinskog mostaFoto: picture-alliance

Povodom desete godišnjice početka bombardovanja tadašnje SR Jugoslavije list Merkiše odercajtung piše:

„Bez obzira na sva međunarodnopravna pitanja intervencija NATO protiv tadašnje Jugoslavije bila je politički i moralno opravdana. Posle krvavih posledica njegove nacionalističke politike u Hrvatskoj i Bosni moralo se stati na put jugoslovenskom diktatoru Slobodanu Miloševiću. Inače, da nije bilo intervencije NATO albansko stanovništvo bilo bi trajno proterano iz srpske pokrajine Kosovo“, piše „Merkiše odercajtung“.

U komentaru lista Handelsblat pored ostalog se kaže:

„Pre tačno deset godina došlo je do reinterpretacije međunarodnog prava. NATO je prvi put vojno intervenisao bez ovlašćenja UN i počeo je vazdušni rat protiv Srbije uprkos ogorčenom otporu Rusije. Beogradski vlastodržac Slobodan Milošević izdržao je 79 dana bombardovanja pre nego što je povukao soldatesku sa Kosova. Kosovo je od pre nešto više od godinu dana nezavisno. U svetu ga je priznalo 56 zemalja, uključujući Maledive, Mikroneziju i Nauru. A i inače bilans je otrežnjavajući: iako je po stanovniku uloženo više novca nego bilo gde drugde na svetu za obnovu, vojnu zaštitu i administrativnu upravu, Kosovo je i dalje sirotište Evrope", piše „Handelsblat"

Berlinski Welt komentariše:

„Ono što je počelo u Bosni i 1995. godine zaustavljeno sporazumom iz Dejtona, nastavilo se na Kosovu. Tamo je UČK podigla ustanak protiv srpske armije i policije, ali je igrala pre svega na strahote koje je televizija prenosila u ceo svet i na mase izbeglica koje su nastojale da se domognu severa. Na vojnom planu albanski gerilci bili su beznadežno slabiji. Ali, pobedili su u ratu slika. Pre svega uspelo im je da uvuku zapadne saveznike u svoje plemenske ratove. Čelnici NATO upozoravali su i upozoravali Miloševića. U Nemačkoj, gradonačelnici – bez obzira iz koje stranke su bili – zahtevali su od vlade da nešto učini kako bi se zaustavila reka izbeglica. Podaci o njihovom broju držani su u tajnosti.

Kada su sredinom marta 1999. godine pregovori u Rambujeu završeni bez rezultata saveznici su morali nešto da preduzmu. Kosovo je malo i beznačajno, pre svega reč je o ljudskim pravima i stvara se loš presedan – upozoravali su visoki oficiri. Osim toga, postavljalo se pitanje da li je Kosovo vredno pogoršanja odnosa sa Rusijom. „Kosovo bi moglo postati mišolovka, umesto da bude dokaz snage budućeg NATO“, glasilo je jedno od upozorenja. Uspeh je neizvestan, teren nezgodan za kopnenu ofanzivu. „Da li je Kosovo vredno rata?" Pojavila se avet 1914.te godine.

Posmatrači OEBSa su povučeni i počelo je pravo etničko čišćenje. Tada je NATO morao da uđe u rat, za početak samo vazdušni.

Pretnja je delovala. Milošević se predao, a sa njim i armija koja je bila izuzetno dobro maskirana tako da je jedva pretrpela gubitke. Povukla se pre nego što je rat zaista i počeo. Ali, time su problem Kosova i budućnost celog regiona prešli u nadležnost NATO i EU. Otada je Kosovo neželjeni protektorat. Ali, njegova sudbina od presudnog je značaja za stabilnost i mir celog regiona – a indirektno i za buduću sposobnost NATO i EU da projektuju uticaj i moć“, piše „Velt“.

Rajnhart Muc iz Instituta za istraživanje mira Univerziteta u Hamburgu piše u listu Frankfurter rundšau:

„Da bi se trajno rešio potencijalno nasilni nacionalni sukob potreban je ceo niz instrumenata – političko sprečavanje krize, posredovanje i mirenje, civilno uklanjanje uzroka spora, ekonomska pomoć posle rešenja sukoba.

Nema sumnje da EU raspolaže svim tim instrumentima plus velikim brojem pozitivnih i negativnih sankcija. Međutim, na početku novog veka ni UN, ni OEBS, ni Rusija, kao članica Kontakt grupe za Balkan, nisu imale ni autoritet, ni manevarski prostor pored svemoćnog zapadnog saveza.

NATO je, naprotiv, raspolagao samo jednim sredstvom, ali u gotovo neograničenim količinama: silom. NATO je vojni savez i razmišlja i deluje kao vojni savez u skladu sa kriterijumima efikasne borbe protiv izabranog protivnika. Kada je reč o posredovanju u rešavanju sukoba niti ima iskustva, niti kompetentnost. On je pogrešna instanca za prevladavanje krize u Evropi.

Na vrhuncu bombardovanja, 24 aprila 1999. godine, na sastanku na vrhu NATO u Vašingtonu usvojen je strateška koncepcija koja je do danas na snazi. Njom je obaveza zasnovana na zakonu zamenjena kategorijom interesa.

Ali, međunarodno pravo ne dozvoljava državama ili savezima država da svoje interese ostvaruju po nahođenju.

Nebitno je da li je NATO zaista želeo rat protiv Beograda ili mu na kraju ništa drugo nije preostalo kako bi spasao obraz. On ga je planirao, pripremao, pretio njime i na kraju ušao u taj rat. I to je ono što ostaje. Više nego jasno je poručeno ko u Evropi postavlja ultimatume i ko mora da se sluša. Visoko načelo da rat ne sme biti sredstvo politike, stavljeno je ad akta“, piše analitičar Rajnhart Muc u listu „Frankfurter rundšau“.

Širim implikacijama rata za Kosovo bavi se i minhenski list Ziddojče cajtung koji piše:

„Klub demokratski i slobodarski zemalja poznat kao „Zapad“ prvi put je na Kosovu postavio vrednosni standard koji je opravdavao intervenciju. Rečeno je da proterivanja, teror i ubistva nameću „obavezu intervencije“, reč je o moralnoj obavezi koja je najjasnije izražena u izjavi (jednog ministra) tadašnje nemačke crveno-zelene vlade da se mora „sprečiti drugi Aušvic“.

Vrednosti, moral, dobro i zlo – odjednom se međunarodna zajednica našla na klizavom terenu. Ko bi trebalo da tuži, ko da sudi? Gde je tačno definisano kada tlačenje manjine u nekoj zemlji prerasta u genocid, u etničko čišćenje? Zašto ući na Kosovo, a ne u Sudan? Da li se okupacija zemlje od strane izraelskih kolonista može porediti sa ruskom okupacijom u Južnoj Osetiji? I uopšte – poređenja. Ako se prihvata pravo na samoopredeljenje kosovskih Albanaca ne mora li se prihvatiti i pravo na samoopredeljenje Tibetanaca ili Čečena?

U proteklih deset godina međunarodno pravo nije dalo odgovor na ta pitanja. UN su otkrile „pravo na zaštitu“ – batinicu protiv svih režima koji su neuspešni i krše elementarna načela morala. Na osnovu toga SAD su zloupotrebile pravo na (vojnu) intervenciju, izmislile razlog za ulazak u Irak i same se diskreditovale misionarskim idejama o demokratizaciji.

Moralna magla se rasplinula. Ostalo je saznanje da nema uvek međunarodnopravne brane protiv nepravdi na svetu i da su UN, po pravilu, preslabe da obezbede legitimnost intervencije. Na kraju, u demokratskoj zemlji preostaju obaveza pravdanja pred sopstvenim biračima i realizam i istinsko uzbuđenje kada nepravda postane nepodnošljiva“, piše list „Ziddojče cajtung“.