1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Nemačka (nije) zemlja migranata

Jakov Leon9. oktobar 2012.

Verovatno se ni oko jedne teme u Nemačkoj ne vode tako dugotrajne i žučne rasprave kao o doseljenicima. A verovatno ni oko jedne teme nema toliko nesporazuma. Da li je Nemačka zemlja migranata ili ne?

https://p.dw.com/p/16MmD
Nemačka kao destinacija migranataFoto: Fotolia/ Luftbildfotograf

Kad bi suprotstavljenim stranama bilo važno samo da raščiste činjenice, diskusija bi brzo bila okončana: oko sedam miliona ljudi u Nemačkoj ima strano državljanstvo. Ako njima dodamo i osobe koje su dobile nemačke pasoše i njihovu decu, imamo brojku od oko 15,7 miliona ljudi. Drugim rečima, svaki peti stanovnik Nemačke ima strane korene – ili, kako se to ovde politički korektno kaže, „migracionu pozadinu“. S obzirom na statistike, tvrdnja da je „Nemačka zemlja doseljenika“ izgleda netačna.

Javna rasprava o strahu od stranaca

Uprkos tome, rasprava o doseljenicima s vremena na vreme se ponovo razbukta. Tako je, na primer, pre dve godine bivši visoki zvaničnik Bundesbanka i član Socijaldemokratske stranke SPD Tilo Saracin u svojoj knjizi „Nemačka ukida samu sebe“ besneo zbog, prema njegovom mišljenju, loše imigracione politike, muslimanskih doseljenika koji ne žele da se integrišu i opasnosti koja preti zemlji. Knjiga je nedeljama bila broj jedan na listi bestselera i glavna tema TV emisija. Diskusija se ubrzo osamostalila pa se odjednom počelo govoriti o uspešnoj i promašenoj integraciji i „dobrim“ i „lošim“ doseljenicima. Mnogim strancima i Nemcima stranog porekla u ustima je ostao gorak ukus.

Migration Deutschland
Svaki peti građanin je stranog poreklaFoto: Getty Images

Tako je postalo jasno da glavnu ulogu ne igraju činjenice – već strahovi koji se kod ljudi podstiču. Stručni savet nemačkih fondacija za integraciju i migracije već godinama upozorava na to da u Nemačkoj ne postoji „kultura dobrodošlice“. Šefica Gunilla Finke tvrdi da se ljudima s migracionom pozadinom često šalje poruka „da ovde zapravo ne pripadaju; da su, doduše, ovde rođeni, ovde završili školu ili fakultet, ali da ipak nisu deo Nemačke.“

Regrutacija visokokvalifikovanih stranaca

Ovo dovodi do suprotnosti u današnjoj Nemačkoj: deo stanovništva strahuje od doseljenika, a struke u procvatu, recimo informatika, svim silama se bore za visokokvalifikovanu radnu snagu iz inostranstva. To što je dosad vrlo malo stranaca tražilo Zelenu kartu i to što ni najavljena Plava karta neće biti baš razgrabljena ima veze, naravno, sa nemačkim jezikom. Ali, ne isključivo sa tim. „Naši imigracioni propisi doživljavaju se kao restriktivni“ - tvrdi Štefan Angenendt iz Fondacije nauka i politika u Berlinu. „Ti su propisi u stvarnosti mnogo liberalniji nego što se misli i zapravo dopuštaju doseljavanje još većeg broja ljudi. Ali, ne doživljavaju se tako pa dolazi manje ljudi nego što nam je potrebno.“

Flash-Galerie Gastarbeiter Anwerbeabkommen
Većina migranata ostaje u Nemačkoj zauvekFoto: AP

Otkad to? U razdoblju nakon Drugog svetskog rata Nemačka je pohlepno zapošljavala radnike iz inostranstva. Bilo je to sredinom 1950-ih godina, na početku takozvanog „privrednog čuda“, kada u nemačkim fabrikama i firmama nije bilo dovoljno domaćih radnika. Sklopljeni su sporazumi o zapošljavanju radnika: prvo s Italijom, zatim sa Španijom i Turskom, a kasnije i s Marokom, Tunisom, Portugalom i Jugoslavijom.

Gastarbajteri s garancijom za povratak?

Izraz „gostujući radnik“ s vremenom je postao uobičajen. On je trebao da zvuči prijateljski, a istovremeno da naglasi da se od osobe očekuje da se posle izvesnog vremena vrati u svoju domovinu. Ovo su očekivale i njihove zemlje, a s tom su namerom i mnogi strani radnici došli u Nemačku. Međutim, stvari su se odigrale drugačije: 1973. godine Nemačka je objavila prekid zapošljavanja radnika iz inostranstva jer je broj nezaposlenih drastično porastao zbog naftne krize. Umesto da se vrate u matične zemlje, strani radnici su u Nemačku postepeno dovodili svoje porodice.

Migration Deutschland
Nemačkoj je potrebna radna snagaFoto: picture-alliance/dpa

Među političarima je, sa druge strane, sve više rastao strah. Tako u koalicijskom sporazumu između Hrišćansko-demokratske unije (CDU) i Hrišćansko-socijalne unije (CSU) i Slobodne demokratske stranke (FDP) stoji: „Savezna republika Nemačka nije zemlja doseljenika. Stoga u skladu s humanitarnim načelima treba preduzeti sve mere kako bi se zaustavilo doseljavanje stranaca.“ Protiv ovakvih parola vladajućih partija na levici se oformio pokret koji je zagovarao multikulturalizam. Žestoke rasprave vodile su se do duboko u 1990-te.

Integracija u centru pažnje

Nakon ponovnog ujedinjenja Nemačke povod rasprava nisu bili toliko gastarbajteri koliko su to bile dve nove grupe doseljenika: izbeglice iz bivše Jugoslavije i stotine hiljada ljudi nemačkog porekla iz istočne Europe koji su kao takozvani „Špetausidler“ („povratnici“) mogli da direktno dobiju nemački pasoš.
Neplodna debata o tome je li Nemačka doseljenička zemlja postepeno se sve više udaljavala od pragmatičnog pitanja kako bolje integrisati doseljenike i njihove potomke u društvo. I kako upravljati prilivom ljudi?

Pravila sa mnogo izuzetaka

Jer, neosporno je da su Nemačkoj potrebni doseljenici. Ne samo zato što Nemci nemaju dovoljno dece pa će zbog toga uskoro biti nemoguće finansirati socijalni i penzioni sistem, nego i zato što u Nemačkoj nema dovoljno radne snage. To obuhvata ne samo visokokvalifikovane radnike poput informatičara, već zaposlene u oblasti medicinske nege.

Nije stoga ni čudo da se Zakon o doseljavanju stranaca iz 2005. koji je izmenjen ove godine, izgleda šupalj poput švajcerskog sira, smatra Gunila Finke: „Nemačka sada smanjuje priliv stranih radnika, ne želi nove doseljenike. Međutim, ovde postoji mnogo rupa: njih čine baš oni izuzeci koji su Nemačkoj ipak potrebni.“

Autor: Klaus Daman
Redakcija: Jakov Leon