Nemoj me ubiti, zla banalnosti
15. mart 2014.U pogovoru „Šamanki“, urednik edicije Dragoslav Dedović kaže:
Lirski tekstovi Danice Vukićević ne opisuju stvarnost kakva ona jeste, mada se ponekad mogu uočiti hiperrealističke slike, u kojima kao pod lupom vidimo nakaznost spoljašnjeg sveta. Međutim, tačka iz koje su takvi uvidi mogući jeste stvarnost kakva je mogla biti, kakvu smo priželjkivali u polusnu, u dečijim maštarijama, stvarnost koja nas zavodi u dobroj literaturi. Merena željom za slobodnim samoodređenjem „prava“ stvarnost je tek konglomerat degenerativnih procesa i pojava, u kojima se gurkaju velegradski, nesrećni i otupeli ljudi.
Pesništvo je unutrašnje drhtanje nad tim procepom između životnih činjenica (koje su u zemlji Srbiji u poslednjih nekoliko decenija za većinu ljudi na granici podnošljivosti) i duboko ljudske nade da to nije sve, da je mrva radosti, kreativnosti i slobode u rastočenom i fragmentizovanom svetu još uvek moguća.
Pritom jezik Danice Vukićević precizno evidentira rasutost sveta koji je okružuje – mada bi u njenom slučaju bolje bilo da se kaže kako je reč o svetu pod čijom se opsadom nalazi ženski subjekt. Istovremeno pesnikinja beleži i probleske Lepog u svakodnevnom materijalnom i duševnom toku stvari ili, ponekad, krhko i nepouzdano sećanje na lakoću življenja.
Radmila Lazić, ključna osoba savremenog srpskog ženskog pesništva primećuje da Vukićevićkine pesme „najčešće ne nose naslov pa se tako čine kao delovi imaginarne celine“. A ta „imaginarna celina“ je poprište borbe, ponekad rata jačih protiv slabijih, želja protiv dužnosti, tranzicionog sivila protiv potrebe da sanjamo u boji. Ni porodica ni brak nisu pošteđeni obesmišljavanja, a time i pesničkog propitivanja. Lazićka ističe da su kod Danice Vukićević „odnosi između ženskih srodnica posebno apostrofirani (i detabuzirani)“.
Danica Vukićević naprosto odbija da prizna kako je sve u redu i kako će sve jednom da dođe na svoje. Šta se krije iza tog kompleksnog sistema svakodnevnog samozavaravanja? Mogu li ičim u meni i izvan mene opravdati nadu?
Pevati iz procepa između sopstvene slabašne nade i krupnih, nepobitno ružnih životnih činjenica, tražiti reči za dubinu i neizlečivost tog procepa, sa svešću o atributima polnosti kao dodatnim oružjima agresivne stvarnosti, još uvijek ne jemči dobro pesništvo. Jemstvo se sastoji iz neočekivano svežih i oslobađajućih slika te iz njihovog često zadihanog smenjivanja.
Tako nam ovi tekstovi pokazuju svet koji nam iz tog ugla nije bio poznat.
S jedne strane, stvarnost je odavno banalizovana i bez čarolije.
Nemoj me ubiti, zla banalnosti, jeste naslov koji može poslužiti kao ilustracija ove teze. Šoping centar je mesto na kojem se orgijastično slavi »zla banalnost«. U pesmi se na kraju kaže:
Ushićenje nije više napolju.
U bunaru je. Bunar je u meni.
Svakog trenutka moguće je izgubiti
Dostojanstvo.
Svet je moj bio… čaroban...
Sa druge strane, ispostavljajući dijagnozu da je stvarnost u nama i oko nas raščarana, da smo izloženi sirovim silnicama, pesnikinja je ipak u stanju da nas svojim tekstovima očara, iznenadi. Da sebe i nas za trenutak izbavi iz životne klopke. Upravo to je prastari alhemijski paradoks pesništva – niko ne zna kako, ali katkad, u najboljim trenucima, anonimna kompleksna ružnoća stvarnosti biva tačno imenovana, time lepo iskazana, čime za tren gubi svoju moć nad nama. To je šamansko pripitomljavanje zloduha stvarnosti.
Ima u tekstovima Danice Vukićević i čežnje za daljinom, za ne-ovde i ne-sada. Bez obzira da li je govor sav od jetke ironije ili melanholične upitnosti, a u najboljim slučajevima i sav od njihove legure, njeno pesništvo ukazuje na dualizam našeg telesnog i simboličnog postojanja u gustoj mreži zavisnosti.
Hipersenzibilnost našeg duševnog sklopa nam uprkos svemu sugeriše da život mora biti više od koprcanja u toj mreži koju su drugi ispleli.
Nenad Milošević, pesnik i kritičar, a u privatnom životu I suprug Danice Vukićević, zapisao je o njenoj poeziji sledeće: „Pesme Danice Vukićević dnevnik su susretanja sa moćima i silama uvek pretećeg sveta. Ali svako iskustvo i jeste iskustvo odnosa moći. I to hiperosetljivo registrovanje sila u svetu, dato u iskazima i slikama i čini ovu poeziju tako uverljivom“.
Autor: Dragoslav Dedović
Odg. urednica: Dijana Roščić