Nije lako biti Srbin u Hrvatskoj

„U područjima velikih gradova moramo zaustaviti proces asimilacije, jačati identitetske karakteristike, osjećaj sigurnosti i osjećaj pripadnosti među Srbima u Hrvatskoj.“ Tako je pre nekoliko dana položaj hrvatskih Srba, onih koji žive u većim ili manjim gradovima, oslikao jedan od čelnika srpske zajednice i poslanik SDSSa (Samostalna demokratska srpska stranka) Milorad Pupovac. I on, kao i čelnici ostalih srpskih organizacija i udruženja, priznaće verovatno kako je 90 odsto njihovih aktivnosti usmereno na prevladavanju „posljedica ratnih naplavina“. Ili kako je to precizirao Saša Milošević, zamenik predsednika Srpskog narodnog vijeća (SNV), „ako se ne bavimo deložiranima, bavimo se nestalima, ako se ne bavimo tim pitanjem, onda rješavamo državljanstva“.

Stanovi, posao, identitet...

Milošević ipak ističe tri glavna problema urbanih Srba. Prvi je stambeno zbrinjavanje, posebno izraženo u Osijeku, Zagrebu, Rijeci, Splitu i Puli. Drugi problem jeste diskriminacija u zapošljavanju jer je Milošević „dolaze nam mladi, fakultetski obrazovani ljudi koji se kandidiraju za poslove u državnim i javnim službama ali ni nakon slanja desetaka molbi ne mogu dobiti posao.“ Na podsećanje kako ni mladi, visokoobrazovani Hrvati ne mogu naći posao, Milošević uzvraća da postoji niz postupaka koji ukazuju na diskriminaciju – „nekada je to otvorena riječ, nekada je to malo prikriveni postupak, ali na kraju je rezultat isti“. U prilog tezi kako postoji diskriminacija pri zapošljavanju hrvatskih Srba, Milošević navodi i statističke podatke. „Ionako mizeran postotak hrvatskih Srba, zastupljen u državnim službama, opada u poslednjih nekoliko godina, pa su Srbi i desetak puta podzastupljeni nego što ih ima u stanovništvu.“ SNV je, podsetimo, u više navrata upozoravao na nedovoljnu primenu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kojim se predviđa pozitivna diskriminacija pri zapošljavanju u policiji, sudstvu i državnoj administraciji, kao jedne od mera zaštite manjina.

Za razliku od zamenika predsednika SNV Tomislav Klauški, komentator portala Index, u razgovoru sa svojim prijateljima srpske nacionalnosti došao je do zaključka kako su oni svesni da danas posao više gube zbog ekonomske recesije, nego zbog nacionalne pripadnosti. „Dok se prije 10-15 godina posao gubio zbog nacionalnosti, danas su i Hrvati i Srbi jednako na udaru zbog krize.“, kaže Klauški. On međutim ističe da sama reč Srbin i dalje služi kao psovka. „Tako su bivšem Dinamovom igraču, današnjem fudbaleru njemačkog HSV-a godinama vikali Milane (Badelj, op.au.) Srbine“ i navodi da se urbani Srbi manje suočavaju sa takvim uvredama, jer se naprosto „mogu izgubiti u masi gradskog stanovništva“.

Obrazovanje, kultura, medijska slika...

Treći problem sa kojim se suočavaju urbani Srbi jeste, obrazovanje, kultura ali i medijska slika o hrvatskim Srbima - saglasni su svi sagovornici DW-a. „U hrvatskoj kulturi je zanemaren doprinos Srba u svim sferama.“, ističe Milošević. Profesorka engleskog jezika Dragana Bolješić smatra kako bi o doprinosu etničkih Srba u sferi hrvatske nauke i kulture, trebalo edukovati svu školsku decu, a ne „tek onu koja se prijave za ljetni kamp namijenjen učenju srpske kulture i pisma.“ Bolješić, koja se angažovala u edukacijama dece za tolerantniji odnos prema drugima i drugačijima, ističe kako bi trebalo razmisliti da se barem kroz svetsku književnost deca uče o književnicima regiona, a koji su ostavili veliki trag i na hrvatsku kulturu. „To bi doprinijelo da se uči i poštuju različitosti, kako u Hrvatskoj, tako i u regiji i u svijetu. A to je i tendencija u cijelom svijetu.“, kaže Bolješić i dodaje da iako su Josipović i Tadić „dobili nagrade za toleranciju, to još ne živi na tlu, među ljudima.“

Srbi su početkom 90-tih bili dobro integrisani u hrvatsko društvo i delili su kulturni identitet sa Hrvatima, pa nisu ni imali potrebu za nekom dodatnom nacionalnom identifikacijom. Sada se podstiče osnivanje sopstvenih kulturnih institucija, ali i identiteta. „Za razliku od manjih sredina gdje je jak tradicionalni element i očuvanje običaja i govora, u gradovima sve je to izgubljeno“, naglašava profesorka Bolješić.

Ponovo govor mržnje

Milošević i Klauški ističu kako se iznova probudio govor mržnje na stadionima, ali i u medijima. Skandiranja poput „Ubij, ubij Srbina!“ ili trpanja svih Srba u isti koš, što se događa početkom haških procesa na primer Goranu Hadžiću zbog zločina u Vukovaru, dovodi do straha kod Srba i tera ih u dodatnu mimikriju. Aktivistkinja Nada Radović ističe kako mnogi hrvatski Srbi „ugledni pravnici ili liječnici u Karlovcu, ni na koji način ne žele da ih povezuju sa srpskom zajednicom jer strahuju kako će na njih gledati većinsko stanovništvo.“ Hrvatski Srbi ne žele da se pojavljuju ni u nekoj od etničkih kulturnih institucija, a „pomoć će potražiti tek ako su na rubu socijalne izdržljivosti ili kad traže pomoć oko zapošljavanja, kaže Radović. Ona nije imala problema zbog svog nacionalnog porijekla, ali razume „kada roditelji djecu upisuju na katolički vjeronauk jer strahuju da će u protivnom biti izloženi ismijavanju i nasilju.“ I profesorka Boljašić i potpredsednik SNV-a Milošević, roditelji su čija deca nisu morala na veronauku, ali na sreću zbog toga nisu imala poteškoća u školi.

Radović kaže kako njoj naročito smeta to što se o Srbima u medijima, gotovo uvek govori crno, odnosno iz perspektive rata. Ističe kako „urbani Srbi“ nisu spremni na negovanje nekog svog identiteta kojeg, uostalom, tek treba izgraditi. „Sada kada je toliko briga i problema, teško će se raditi i na tom pitanju“, mišljenja je Radović.

Srbi kao smokvin list

Nedavna polemika između predsednika Ive Josipovića i prvog čoveka SNV Milorada Pupovca za Klauškog predstavlja Jospovićev pokušaj da privatne probleme oko ZAMP-a prikrije otvaranjem teme o političkoj predstavljenosti hrvatskih Srba. Predsednik je prozvao Pupovca da je „za Srbe učinio vrlo malo, a za sebe iznimno puno", promovisao je Pupovčevog protivnika Veljka Džakulu u lojalnog Srbina, što je za Klauškog pokazatelj da je „trenutno veći sukob unutar srpske zajednice, nego što su izloženi napadima većinske, hrvatske zajednice.“

Kada se hrvatski Srbi suoče sa svim tim stvarnim i izmišljenim problemima, mnogi će zaključiti kako nije ni lako ni jednostavno biti Srbin u Hrvatskoj, zaključuje Milošević. To je i razlog, saglasni su naši sagovornici, što mnogi urbani Srbi ne žele etnički da se izjasne. Jer, podsetimo, prema popisima stanovništva iz 1991. i 2001. nestalo je 400.000 Srba, odnosno od pre-ratnih 600.000 etnički se deklarisalo njih 200.000. Prema procenama srpskih organizacija toliki broj ljudi nije napustio Hrvatsku, nego je oko 100.000 promenilo ime ili etničku pripadnost, jer je “ugodnije i lakše biti nešto drugo, a ne Srbin.“

Autor: Gordana Simonović, Zagreb
Odg. urednik: Jakov Leon