1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

„Osećaj stida i straha“ pod lupom stručnjaka

6. februar 2010.

Iako svakodnevno imamo posla sa stidom, on nije bio predmet interesovanja „oca psihoanalize“, Sigmunda Frojda. Stid je gotovo bio „Pepeljuga“ među osećajima. Više je razloga zbog čega je to tako.

https://p.dw.com/p/LuSq
Sigmund Frojd
Sigmund FrojdFoto: picture-alliance/ dpa

„Frojd je u centar svog interesovanja stavio osećaj straha i krivice. Stid je, pak, bio viđen kao deo ženske prirode. To je jedan od razloga zašto se osećaju stida nije pridavao veliki značaj. Isto tako je stid jedan neprijatan osećaj koji se najčešće skriva i o kome se ne govori. A kako je Frojd svoj celokupni rad bazirao na sopstvenoj analizi, možemo pretpostaviti da je u pitanju skrivanje sopstvenog stida“, kaže Jens Tileman, psiholog iz Berlina koji je svoju doktorsku disertaciju posvetio osećaju stida. Poreklo stida ovaj stručnjak objašnjava uz pomoć evolucije:

„Svaki osećaj ima evoluciono poreklo i svrhu. Osećaji su imali i imaju svoju funkciju. Možemo se pitati šta je bio smisao stida u ranim razvojnim fazama čoveka, jer on u principu ima negativne posledice za pojedinca. Evolucioni smisao stida je taj da on održava društvene norme. Čovek bez stida, u našem društvu, ne bi bio tretiran kao društveno biće i ne bi u društvu mogao da bude prihvaćen. Smatra se da je čovek bez stida agresivan i bezobrazan.“

Osećajem stida do integracije?

Prvobitno je stid imao intergrativnu funkciju i predstavljao je zajedništvo grupe. No, to nam govori malo o tome kako i kada se u današnje vreme stid manifestuje. Jer, uzroci stida su u stalnom previranju i trpe neprestano menjanje.

Novinar i kulturni kritičar Til Briglep u svojoj knjizi „Diskretan stid“ kaže: Ko poznaje pravila stida može lako ta pravila da prekrši. To je neophodno jer današnjem čoveku trenutno stanje stvari, ne mora uvek da bude najjasnije. S jedne strane se pojedinac nalazi pod neprestanim pritiskom grupe. Taj pritisak dovodi do toga da se, na primer, presvučemo ukoliko smo se isprljali. U ovom slučaju su individualnost i jedinstvenost podređeni normama grupe. U ovom posve uzbudljivom odnosu između komformiteta i individualiteta nastaje naučni ili kulturni napredak“, objašnjava Briglep.

Kultura se razvija, pa tako i osećanja...

Ko se na ovom mestu u tom kontekstu ne seća legendarne fotografije iz 1968. na kojoj se nagi nalaze članovi komune Ta fotografija dovodi u pitanje osećaj stida i odnos prema golom telu. Za jedne je skandal, za druge konačno oslobađanje od stida. Ko se suprostavi konvencionalnim normama ne može a priori znati da li će ga hvaliti ili kuditi. On se svesno mora izložiti mogućem stidu.

„To je druga teza u mojoj knjizi gde kažem da se kultura razvija na taj način što pojedinci više nisu u stanju da se pridržavaju ustaljenih normi koje uslovljava stid, već prelaze granicu stida i čine stvari koje nisu društveno prihvatljive. Kako kultura tako i istorija nauke je uvek morala da istupi protiv predrasuda i istina koje su važile, a koje su sklone promenama. Taj mehanizam uz pomoć kojeg se stid pobeđuje je druga strana stida, koja nas čini produktivnim.“

ard/zd/nj