1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Pojedini mediji prepuni prostakluka

Dinko Gruhonjić19. april 2007.

Govor mržnje u medijima u Srbiji, opšte je mišljenje novinarskih udruženja i stručne javnosti, još je itekako prisutan i na ni vidiku nije mogućnost da bude iskorenjen.

https://p.dw.com/p/BAOa

Sa takvim ocenama slaže se i kolumnista nedeljnika “Vreme” Teofil Pančić, koji u razgovoru za DW kaže da je govor mržnje prisutan i na takozvanim javnim televizijskih i radijskim servisima:

“Naprosto je to recimo malo pristojnije nego ranije i pristojnije je to svakako upakovano nego ssto je to na nekim drugim televizijama, radio stanicama ili u novinama, pre svega tabloidima. Znači, utoliko je razlika u odnosu na ranije. Inače, da toga nema - kamo sreće! Ali, nije baš tako.”

Opšti zaključci svakog monitoringa medija uvek su isti: govora mržnje najviše ima u dnevnim tablodima. Prema Pančiću, tabloidi u Srbiji drastično se razlikuju od onih na Zapadu:

“Tabloidi po svetu uglavnom nisu toliko politizovani, odnosno više se bave tim nekim glamurom, estradom. Dok su ovde kod nas izrazito politizovani. Kod nas je mnogo veća zvezda tabloida Velja Ilić nego recimo Ceca Ražnatović, i to je ono što je dosta nekarakteristično u odnosu na tabloide na Zapadu.”

Tabloidima je uspelo, kaže Pančić, da kao vrhovnu moralnu vrednost uvedu - prostakluk:

“Recimo, devedesetih godina je taj govor mržnje u državnim režimskim medijima imao neku formu. Naravno, samo formu tobožnjeg učenog, akademskog diskursa, kroz koji su nam neki objašnjavali o Srbima kroz istoriju i zašto nas dušmani ne vole, itd. A tabloidi su to spustili na onaj najbanalniji, najprizemniji nivo: ‘evo izdajice, drži ga, hvataj ga, ovaj nas mrzi, onaj nas mrzi, ovaj je guja u našim njedrima, ovaj je ovo, onaj je ono...’ Znači, oni su to nekako poprostačili i zapravo sveli na tu trivijalnu i odvratnu suštinu.”

Tu su, međutim, i listovi poput “Politike”, gde se, malo-malo, pojavi neki pogromaški tekst poput onog nedavnog sociologa Slobodana Antonića, koji je doslovno napisao, obračunavajući se sa onim “domaćim izdajnicima” koji su, navodno, iz njegove perspektive, za nezavisno Kosovo: “Ali, Srbijo mila... Slobodno plači. I najvažnije je da ih sve zapamtiš. I one koji su se po tebi ređali i one koji su navijali i dobacivali. Jer, jednoga dana... Da, da. Jednoga dana!” O “najstarijem dnevnom listu na Balkanu”, Pančić kaže:

“Kroz tekstove kao što je taj Antonićev i neki drugi prikazuje se ta bolesna vezanost za diskurs ‘SANU čaršije’. Diskrus svega onoga što nas je od kraja osamdesetih godina pa do danas mučilo, morilo i uništavalo.”

A da li je moguće zaustaviti govor mržnje:

“Em što su zakoni takvi kakvi jesu, em što je sudstvo takvo kakvo jeste, em što su tužilaštva takva kakva jesu, em što su te društvene, političke, intelektualne elite takve kakve jesu. I na sve to onda dolaze još i novinari od kojih gro jednostavno nemaju pojma, već su jednostavno mašine za proizvodnju vesti, ili nečega što samo liči na vesti.”

I, zaista, šta to beše novinarska odgovornost za napisanu ili izgovorenu reč?