Poljuljano poverenje između Nemačke i Turske

Između Nemačke i Turske, između Nemaca i Turaka, postoji kriza poverenja koja postaje sve dublja. Da li su najnovije požare u zgradama u kojima većinom žive Turci izazvali neonacisti? Da li nemački istražni organi svesno zanemaruju slučaj podmetanja požara kako bi zaštitili desno-radikalne ludake? Da li je Viši zemaljski sud u Minhenu svesno sa početka suđenja ekstremistima „Nacionalsocijalističkog podzemlja“ (NSU) isključio turske medije? Merodavni i oni koji to nisu, pozvani i nepozvani postavljaju bezbroj pitanja, kako bi izrazili svoje subjektivno mišljenje – i tako izazvali novi talas prebacivanja i zaoštravanja frontova.

Reakcije Turaka u Nemačkoj i predstavnika vlade u Turskoj, nemačka javnost mora da prihvati kao razumljive. Rana je još uvek suviše duboka, porodice osam ubijenih Turaka i jednog Grka previše traumatizovane. Istražni organi, uključujući i one najviše, na saveznom i pokrajinskom nivou, godinama su isključivali mogućnost da se radilo o neonacističkim ubistvima. Indicije su olako ignorirali, uništavali dokumenta i povrh svega sumnjičili žrtve da su upletene u neke kriminalne radnje. To su činjenice nedostojne pravne države kakva je Nemačka, a koje se olako označavaju kao „propusti“. One su, međutim, bitno uticale na porast napetosti u nemačko-turskim odnosima.

Treba imati meru

Baš visoki predstavnici turskih migranata morali bi da izbegavaju paušalno osuđivanje nemačkih istražnih organa i politički odgovornih da „umanjuju značaj“ požara u kojima su žrtve migranti. Nemačka ima problem sa neonacistima, a ispitivanja pokazuju da se tom problemu mora pristupiti ozbiljnije nego do sada. Ima mnogo napada na džamije, stanove i druge objekte migranata za koje nemačka javnost ne zna jer nema ljudskih žrtava i veće štete, i koji brzo budu stavljeni ad akta. Ali, statistike takođe pokazuju da u Nemačkoj godišnje bude oko 200.000 požara u kojima pogine gotovo 500 ljudi. Bez obzira na uzrok požara, oni sigurno nisu svi podmetnuti.

Može se razumeti to da se predstavnici turske vlade osećaju obaveznim da se brinu za svoje sunarodnike u Nemačkoj. Ako Nemci u Turskoj upadnu u nevolje, takođe je samo po sebi razumljivo da se nemački političari brinu za sudbinu svojih građana. Ali, i kod takvih inicijativa bi trebalo da važi načelo da treba imati meru. Obe strane moraju da izbegavaju mešanje spolja koje je u suprotnosti sa podelom vlasti na tri dela i nezavisnošću sudstva.

Smanjiti napetosti

Viši zemaljski sud u Minhenu odbija svaki prijedlog da se predstavnicima turskih medija osiguraju mesta u sudnici na početku suđenja neonacističkoj grupi NSU 17. aprila. On se formalno-pravno, istina, drži korektno, ali deluje poput slona u staklarskoj radnji, bez ikakve osetljivosti i saosećanja. Ko može da zameri turskim medijima kada postavljaju pitanje, da li bi neki nemački sud bio isto tako nepopustljiv kada bi žrtve bili Poljaci, Britanci, Rusi ili čak Jevreji?

Zato bi izlazak Višeg zemaljskog suda u susret turskim medijima, u okviru svojih mogućnosti, doveo do prvog popuštanja napetosti u sadašnjoj krizi poverenja. Sledeći stepen popuštanja napetosti u nemačko-turskim odnosima bio bi da političari i mediji obeju zemalja prestanu da iznose nepromišljene argumente i tako podgrevaju osetljivost na obe strane. Konačno smanjenje napetosti zavisi od ishoda istrage nemačkih bezbednosnih i pravosudnih organa. Oni su obećali da će voditi istragu u svim pravcima. Na kraju moraju da budu predstavljeni uverljivi rezultati koji pokazuju zašto su planuli požari u kojima su na stravičan način poginuli ljudi sa migrantskom pozadinom. Svaki pokušaj ulepšavanja ili umanjivanja značenja bio bi fatalno ohrabrenje izazivačima požara za nove napade.

Autor: Baha Gungor
Odgovorni urednik: Ivan Đerković