1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Povratak u ruševine

Betina Marks / dj7. avgust 2014.

Veliki broj raseljenih u Pojasu Gaze koristi primirje da obiđe kuće iz kojih su pobegli i spase nešto od svoje imovine. Često ih dočekaju samo ruševine.

https://p.dw.com/p/1Cqaz
Gaza Feuerpause 5.8.2014
Foto: Reuters

Škripa koraka preko rasparčanih zidova – kao da se hoda po šljunku. To je zvučna podloga primirja u Gazi, dok se izbeglice oprezno vraćaju u svoja naselja, penjući se preko gomila šuta. Iz njihovih domova se ne može izvući puno – par kućnih predmeta, dušek, pokrivač ili jedna igračka. Jedna od raseljenih, po imenu Ajše, ipak je uspela da pronađe nekoliko šerpi i jednu plastičnu posudu koji su ostali neoštećeni nakon bombardovanja. Njena kuhinja potpuno je uništena, a u zidu je neeksplodirana izraelska raketa, duga 1,2 metra.

„Bila je nedelja ujutru kada su bombardovali ovo naselje i kada se cela kuća tresla“, priča Ajše. Njena porodica je najpre pobegla u bolnicu Šifa, a zatim u jednu školu. „Hvala bogu, moja porodica je preživela, ali moj ujak i dva rođaka su i dalje sahranjeni pod ruševinama.“

Nakon izraelskog bombardovanja od gradske četvrti Šajaije u Gazi nije ostalo mnogo. Svuda se oseća miris raspadanja, jer ispod razorenih kuća još uvek leži veliki broj leševa. Većina raseljenih potražila je utočiste u školama pod zaštitom Ujedinjenih nacija.

Spavanje na smenu

Stanovnici Gaze bez krova nad glavom već nedeljama žive u prepunim centrima Agencije UN za palestinske izbeglice UNRWA. Porodice su od ćebadi napravile pregrade i tako obezbedile sebi malo privatnosti i mesto za spavanje. Ali dovoljnom mesta za velike porodice nema, priča Raida koja i sama trenutno živi u takvoj školi. „Ovde živi 15 ljudi, u ovom malom ćošku. Spavamo na smenu - polovina noću, a druga polovina danju.“

Gaza Feuerpause 5.8.2014
Raketa u kućiFoto: DW/B. Marx

Vreme im prolazi u čekanju. „Slušamo vesti i čekamo da vidimo šta će biti“, kaže Raida. Ona, njena sestra i njena rođaka, sve tri mlade žene, brinu se o još mlađoj braći i sestrama i o sopstvenoj deci. „Članovi UNRWA nam ujutru donose vodu. Onda se umivamo i peremo odeću. Inače, nema mnogo toga da se radi.“

Deca trče po školskom dvorištu, deluju prijateljski nastrojena i zapanjujuće vesela. Na pokretnom kiosku, jedan prodavac nudi limunadu u malim čašama. U jednom uglu školskog dvorišta stoje tri metalna rezervoara za vodu sa slavinama. Pored njih je nekoliko toaleta, pred kojima su dugi redovi. U školi živi oko 3.000 ljudi. Hiljade su već otišle iz tog izbegličkog centra. Pojedini traže novi dom, a drugi pokušavaju da obnove svoje kuće srušene u bombardovanju.

Hirurg sa šest operacija dnevno

U bolnici Šifa je nakon prekida vatre nešto mirnije. Većina pacijenata koji su tu dospeli tokom poslednjih nedelja već je ili preminula ili prebačena na druge lokacije. Na intenzivnoj nezi su još tri teško povređene osobe – jedna devojčica i dva mladića sa unutrašnjim povredama koje su prouzrokovale detonacije. Petogodišnja devojčica ima ozbiljnu povredu mozga. Svi drugi članovi njene porodice su poginuli. Preživela je samo ona. Devojčica nemirno pokreće noge, otvara oči i ponovo ih zatvara. Lekari još uvek ne znaju da li će posledice njenih povreda biti trajne.

Gaza Feuerpause 5.8.2014
Palestinska deca u školi pod kontrolom UNFoto: DW/B. Marx

U bolnici Šifa trenutno radi doktor Gasan Abu Sita. On je Palestinac, plastični hirurg koji se specijalizovao za ratne povrede. Došao je iz Bejruta da bi pomogao lekarima u Gazi. Abu Sita radio je u tom gradu još tokom rata 2008. i 2009, i pomagao žrtvama fosfornih granata koje je Izrael tada koristio. Čini se da je u ovom aktuelnom sukobu upotrebljeno mnogo takozvane DIME municije – mešavine eksploziva i čestica metala. Ta kombinacija uzrokuje posebno veliki broj amputacija.

„Otkako sam ovde došao pre desetak dana, imao sam dnevno pet do šest operacija“, kaže Abu Sita. Četiri petine tih pacijenata će do kraja života imati fizičke nedostatke ili patiti od deformacija. „To su deca, žene, mladići, svi za amputaciju, ljudi sa teškim opekotinama lica. Operisao sam osmogodišnje dete koje je izgubilo oba oka i polovinu lica.“

U ovom ratu je među žrtvama naročito veliki broj dece, kaže Abu Sita, koji i sam ima porodicu. „Šta će biti sa osmogodišnjim detetom koje je izgubilo vid i koje je postalo ratno siroče? Nemam pojma ko će se brinuti o ovoj deci. Ne znam.“