1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Priča o Jugoslaviji nije završena

9. jul 2010.

Dino Mustafić reditelj iz Sarajeva, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu režira predstavu „Rođeni u Jugoslaviji“. Autori predstave preispituju lična iskustva na temu Jugoslavije. iz danaünje perspektive.

https://p.dw.com/p/OEpD
Dino Mustafić, direktor Međunarodnog teatarskog festivala MESS
Dino Mustafić, direktor Međunarodnog teatarskog festivala MESSFoto: Ljiljana Pirolic

Dojče vele: O čemu će govoriti Vaša predstava?

Dino Mustafić: Mi govorimo o sećanju. U stvaranju predstave kao koautori učestvuju glumci JDP. Podela je generacijski veoma heterogena, od Branke Petrić, Pece Ejdusa, Mire Karanović, Branislava Lečića, pa do najmlađih: Raše Vujovića, Gorana Jeftića ili Milice Mihajlović, Milene Vasić i Anđelike Simić. Veliki broj pisaca je pozvan da učestvuje u projektu, poput Biljane Srbljanović, Gorana Stefanovskog, Slobodana Šnajdera, Dušana Jovanovića, Miljenka Jergovića, Borisa Dežulovića i Nenada Veličkovića.

Šta današnje generacije misle o Jugoslaviji?
Šta današnje generacije misle o Jugoslaviji?Foto: picture-alliance/ dpa

Pravimo veliki broj intervjua sa građanima Beograda, koji će biti dokumentarnog karaktera. Od tog materijala koji je ličan, dokumentaran i ispovedan želimo da ispričamo priču o tome šta je taj prostor Jugoslavije bio u smislu duhovnog prostora, kulturnog prostora, o tome šta se događa sa našim životom kada nešto nestane i kada se izbriše identitet. Možemo reći da je on brutalno, hirurški, krvavo, nožem, izbrisan ratovima koji su se dogodili devedesetih. Možemo reći da je izbrisan ideološkim i represivnim aparatom novih politika, novih kolektiviteta, nacionalnih identiteta koji su jednostavno poništili sve ono što je nekada u joužnoslovenskom smislu bilo označeno kao stid, sram, zabluda, izopačenost.

Veoma brzo je napravljena jedna ideološka kulturna matrica u kojoj su srušeni sistemi vrednosti i ideali u koje smo verovali, a ostali smo u vakumu, interregnumu novih vrednosti i sada imamo situaciju sadašnjih društava, fenomen nasilja, tranzicijske nepravde, nazaposlenosti, rekao bih, jedne opšte nesreće i patnje, ljudi izgledaju polu-izgubljeno, unezvereno, strašno depresivno i apatično. Eto, svime time se bavimo u predstavi.

DW:

U beogradskim pozorištima se priprema veliki broj predstava koje se bave temom Jugoslavije. Zašto baš u ovom trenutku tako veliki broj predstave sa tom temom?

D. Mustafić:

Pa zato što je to velika tema i priča koju očito nismo zatvorili niti u svojim biografijama, nismo to sahranili ni u svojim sećanjima a verovatno to nećemo ni uraditi. Autore ove predstave, svakog ponaosob, veže biografska činjenica da smo rođeni u Jugoslaviji. Mislim da je Jugoslavija, kao državotvorni oblik, svojim nestankom razorila mnoge živote, pokidala veze, ograničila nam je kretanje, jednostavno, sloboda nam je iscurila kroz prste. Verovatno zato se vraćamo propitivanju sebe samih šta smo sad, kuda idemo, šta želimo? Razdružili smo se, posvađali, poklali i sad se ponovo udružujemo u neku drugu, još širu zajednicu koja se zove evropska zajednica.

Café Korcagin in Belgrad
Foto: DW

Odjednom svi stremimo ka tim standardima i kvalitetima života kao da nismo imali neke živote, koji su možda bili anticipacija Evropske unije, kao što to jeste bila Jugoslavija. U svakom slučaju, to jeste jedna tema koja će još dugo biti predmet interesovanja, ne samo umetnika nego i sociologa i antropologa i kulturologa. Mislim da će to biti tema koja će nas dugo doticati jer svako od nas nosi neki beleg. Ponekad je on možda melanholičnog ili sentimentalnog tona a ponekad sa mnogo gorčine, jeda i razočaranja govorimo o tome.

Naša predstava će u tom smislu imati svu tu polifoničnost naših priča, sudbina i karaktera i mislim da će to biti njen kvalitet. I diskusije u javnosti se dele na vreme „pre rata", „u ono vreme Jugoslavije" i sadašnje vreme. Imamo tu mogućnost komparacije. Društvo se nekako strašno bipolarizovalo između jugofobičara i jugonostalgičara. Ja pripadam generaciji koja nije ni jedno ni drugo. Moja geenracija želi objektivizaciju svega toga.

Jugoslovensko dramsko pozorište
Jugoslovensko dramsko pozorišteFoto: DW

DW: Da li imate informacije da se predstave sa ovakvom temom prave i u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

D. Mustafić

: Znam da ima ideja za slične projekte. Neke kolege najavljuju da će uskoro raditi poput veoma zanimljivog, kontroverznog i provokativnog reditelja iz Hrvatske, Olivera Frljića, u jednoj međunarodnoj, regionalnoj koprodukciji. Sigurno da će se ovom temom baviti i na planu filma i mogu reći da muzička pop-rok scena dobrim delom ruši te barijere, nekako kao da već funkcioniše kao jedinstven prostor. Slična situacija je i u sportu, tako da će to sigurno biti tema kojom će se umetnici i u budućnosti baviti. Mislim da će te predstave biti različite, da će svaka otkrivati nešto novo, da će otkrivati neku drugu spoznaju. Možda će pozorište postati neka vrsta kolektivne, urbane, ritualne, terapije, da otvorimo oči i vidimo šta smo imali a gde smo sad.

Autorka: Biserka Savić, Beograd

Odg. urednik: Nemanja Rujević