1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Ratnik, pragmatičar i tvrdolinijaš

12. januar 2014.

Bivši izraelski general i premijer Ariel Šaron preminuo je posle osam godina u komi. I kao vojnik i kao političar se rado upuštao u izazove, ali je upravo on naredio povlačenje iz pojasa Gaze.

https://p.dw.com/p/1ApGE
Foto: Menahem Kahana/AFP/Getty Images

Ariel Šaron, ili Arik za njegove prijatelje često je bio uvrštavan među jastrebove i tvrdolinijaše izraelske politike. Po naslovu engleskog izdanja njegove autobiografije, bio je "Ratnik". Mišljenja o njemu su oduvijek bila podeljena, od priznanja i divljenja pa sve do mržnje i odbijanja. Jer za mnoge Izraelce je on bio "heroj Jom Kipurskog rata", a za Palestince je, zajedno s jednim libanskim zapovednikom milicije, "krvnik Sabre i Šatile".

Šaron je rođen 28. februara 1928. kao Ariel Šeinerman, nedaleko od Tel Aviva. Njegovi roditelji su bili jevreji iz istočne Evrope, koji su u novoj domovini uzeli ime po Šaronskoj dolini. I njegov život bio je tesno vezan za istoriju države Izrael. Još u ratu za nezavisnost 1948. borio se protiv arapskih jedinica kao desetar. 1953. je učestvovao u stvaranju specijalnog odreda za osvetničke akcije posle napada palestinskih boraca.

Vrhunac njegove vojne karijere je bio za vreme rata kojeg su udružene arapske snage počele na praznik Jom Kipur godine 1973. mada ga je ta vratolomna i očito samostalna akcija mogla koštati karijere i dovesti pred vojni sud. Naime, sa svojom tenkovskom jedinicom, Šaron je prešao i Suecki kanal i stvorio čvrsto izraelsko uporište praktično samo nekoliko kilometara od Kaira. Ta pretnja Egiptu nije ostavila drugu mogućnost nego da pristane na prekid borbe i praktično prizna pobedu Izraela.

Israel Ariel Sharon und Shimon Peres Archivbild 1975
Arijel Šaron i Šimon Peres, u Egiptu, 1975.Foto: AFP/Getty Images

Heroj postaje političar

Kao i mnogi drugi izraelski političari, Šaron je svoju vojnu prošlost iskoristio kao odskočnu dasku za političku karijeru. Izabran je u Parlament kao poslanik konzervativne stranke Likud i isprva je bio ministar poljoprivrede. Već onda je bio glavni zagovornik politike naseljavanja u palestinskim područjima, a 1981. u vladi premijera Menahema Begina, preuzima ministarstvo obrane.

To je doba izraelskog napada na Liban. Vojni cilj je bio proterati pripadnike Palestinske oslobodilačke organizacije PLO iz susedne zemlje, na severu. U toj misiji su izraelski vojnici sarađivali sa hršćanskim paravojnim grupama u Libanu i jedna takva milicija je napala izbeglički logor Sabru i Šatilu, nakon što su se iz njega povukli borci PLO. Usledio je masakr koji je zgrozio i svetsku javnost. Milicajci su pobili na stotine palestinskih izbeglica, većinom žena, dece i starih ljudi. Formalno je taj logor bio pod nadzorom izraelske vojske, tako da je i izraelsko istraga morala da konstatuje da i ministar obrane, Ariel Šaron snosi odgovornost za ovaj zločin.

Israel Ariel Sharon und Shimon Peres Archivbild 1975
Šaron, 15.06.1982Foto: Hulton Archive/Getty Images

Zločin nije naškodio karijeri

Godine 1983. je dao ostavku na položaj ministra obrane, ali je ostao u vladi kao ministar bez resora. U Belgiji je, s obzirom na njihov pravni sistem koji dopušta tužbu za bilo čiji zločin bez obzira gde se dogodio, pokrenut i istražni postupak protiv Šarona zbog saučesništva u tom zločinu, ali taj postupak nije daleko dogurao.

Zapravo se može reći da čak ni to nije naškodilo njegovoj političkoj karijeri. Šaron je sledećih godina menjao više ministarstava, tako da je bio i ministar spoljnih poslova, trgovine i građevine. 2001. je konačno izabran i za premijera, a posle sukoba u samoj konzervativnoj stranci je najavio ostavku kao premijer. Povukao se i iz Likuda, ali samo da bi osnovao vlastitu stranku, Kadima.

Šaron je prema Palestincima dugo vremena bio tvrdolinijaš, bez spremnosti na kompromise. Za njega je jedino bila važna bezbednost Izraela, pa je tako bio sumnjičav protiv svih pokušaja formiranja samostalne države Palestine. Posle niza samoubilačkih napada Palestinaca u Izraelu, Šaron je za te terorističke napade proglasio odgovornim lično Jasera Arafata i naredio njegov kućni pritvor u Ramali, usprkos brojnim kritikama međunarodne zajednice.

Šaron nije izbegavao izazove, voleo je da provocira: uselio se u stan usred arapskog dela Jerusalima. Vrhunac je bio u septembru 2000. kada se pojavio pred džamijom Al Aksa, jednom od najsvetijih mesta za muslimane, koja je izgrađena praktično na mestu drevnog jevrejskog hrama od kojeg je ostao samo Zid plača. Ta provokacija je izazvala brojne nerede, a ulične borbe su prerasle u drugu Entifadu, opšti rat Palestinaca protiv Izraela koji je potrajao četiri i po godine.

Historische Nahostgespräche 2001 Scharon israelischer Premier
Šaron kod Zida plača, 7.02.2001.Foto: AP

Odlazi i tajna Arijela Šarona

Kasnije je Šaron korigovao svoj tvrdi stav prema palestinskoj državi. Baš taj tvrdolinijaš i general je naredio povlačenje izraelske vojske iz Pojasa Gaze i uklanjanje tamošnjih jevrejskih naselja. U svojoj autobiografiji je pisao da Jevreji Arapi moraju da nauče da žive jedni pored drugih.

Ipak, ni dugogodišnji izraelski ambasador u Nemačkoj Avi Primor nije poverovao da je Ariel Šaron zaista promenio svoje mišljenje: "Šaron nije promenio svoju ideologiju, ni svoju politiku, a kamoli svoje instinkte", pisao je Primor u nemačkom magazinu Cicero. Šaron je samo bio prisiljen da postane realista koji mora prihvatiti promenjene okolnosti.

4. januara 2006. korpulentni Ariel Šaron doživeo je moždani udar. Nadu porodice i prijatelja je budila činjenica da je posle nekog vremena počeo da diše bez pomoći aparata, ali je ostao u komi sve ove godine, ne dolazeći svesti. Pri kraju prošle godine (30.12.2013.) stigla je vest da se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo, a već prvog dana 2014. izraelski vojni radio je javio da je više njegovih organa zakazalo. Ariel Šaron je umro 11. januara 2014. u 85-oj godini.

Autori: A. Gorževski / A. Šubić

Odg. urednica: Dijana Roščić