1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Rehabilitacija ne važi za sve

27. april 2009.

Rehabilitovanje porodica podunavskih Nemaca u Vojvodini kojima su posle Drugog svetskog rata oduzeta sva prava ide teško. O tome svedoči i slučaj Beograđanke Romane Mac Marković.

https://p.dw.com/p/HevV
Veliki broj Nemaca naselio se u Vojvodini još u vreme Marije Terezije
Veliki broj Nemaca naselio se u Vojvodini još u vreme Marije TerezijeFoto: Filip Slavkovic

Slučaj Romane Mac Marković, koja je pre dve godine podnela zahtev za rehabilitovanje njene familije, kojoj su nakon Drugog svetskog rata oduzeta sva građanska prava i prišivena ljaga kolektivne krivice, svedoči o tome da sudski procesi, kada je u pitanju rehabilitacija nevinih civila koje je komunistička vlast nepravedno kaznila, nisu jednaki prema svima. Romana Mac Marković za Dojče vele kaže da je zahtev za rehabilitovanje njene familije podnela još pre dve godine:

„Ja sam podnela, pod brojem 168, piše onako REH skraćeno… Podnela sam 2007, otkucala sam 9. maja, u Drugom okružnom sudu, u okviru zgrade Palate pravde...“

Logor smrti Knićanin

Prema njenim rečima, porodica Mac u Vojvodini je živela još od vremena Marije Terezije. Sedmočlana familija Kornela i Katarine Mac, koji su imali petoro dece: Ceciliju, Katarinu, Mariju, Rozaliju i Riharda, međutim, prošla je isto kao i ostali Nemci u Vojvodini - oduzeta im je imovina u selu Pločica u južnom Banatu, a oni su internirani u logore: deda u Sibir, a baka sa petoro dece u logor Knićanin u blizini Titela:

„Katarina, moja baba, mamina mama, umrla je 1946. u logoru Knićanin. Oni su internirani, znači baka sa petoro dece, prvo u Mramorak, a zatim u logor smrti za nemačke porodice Knićanin. Tu je umrla baka i sestra Cecilija. Ona je jednog dana otišla da radi, tu su ih primoravali da rade u polju, samo se nije vratila... I sestra Katarina, rođena 1942, umrla je u tom istom logoru u Knićaninu, ’46. godine.”

Sina prepoznala po belegu

Preživela deca, Marija, Rozalija i Rihard su razdvojeni i smešteni u domove za ratnu siročad u Uzdinu, Beloj Crkvi i u Kotoru. Riharda nisu godinama mogli da pronađu:

„Mama ga je po belegu, jer ga je prepovijala, po belegu na nozi ga je prepoznala i pronašla. I on živi danas u Nojkirhenu, oženjen.”

Romana Mac Marković je, dok je čekala da joj porodica bude rehabilitovana, doživela i nervni slom, koji je prebrodila zahvaljujući prijateljima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Sada je tužila sudiju koja je zadužena za taj predmet i pita se da li će to išta da promeni. Dodaje da ni njena majka ni rođaci koji su preživeli strahote posle Drugog svetskog rata ne žele o tome da pričaju. Ali, naša sagovornica zaključuje da su oni zapravo progovorili kroz nju, pošto ni istina ni trauma ne mogu da se skriju.

Autor: Dinko Gruhonjić

Odgovorni urednik: Ivan Đerković