1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Rusija – neizostavni partner

Kristof Haselbah / žt17. septembar 2014.

Sporazum o partnerstvu između Ukrajine i Evropske unije izaziva Rusiju. Zato bi Brisel i Kijev sada trebalo da pokažu veliku diplomatsku veštinu, smatra Kristof Haselbah.

https://p.dw.com/p/1DDh3
Poroschenko Assoziierungsabkommen EU - Ukraine 16.9.2014
Foto: Reuters//Valentyn Ogirenko

Pre godinu dana obe strane već su bile u poziciji u kojoj su sada. Sporazum o partnerstvu između Ukrajine i EU samo što nije bio potpisan. Ali tadašnji ukrajinski predsednik Viktor Janukovič se povukao. Moskva mu je s jedne strane pretila uvođenjem teških ekonomskih sankcija u slučaju da zaista ispod sporazuma stavi svoj potpis, a s druge strane, mamila ga je sveobuhvatnim kreditom (koji bi zemlji do grla u dugovima itekako dobro došao) – u slučaju da se ipak okrene Rusiji. To je kod Janukoviča upalilo. Ali, istovremeno, to je izazvalo i bes njegovih sugrađana i na kraju, nakon više nedelja protesta, i položaja.

Sporazum o slobodnoj trgovinskoj zoni

Njegov naslednik Petro Porošenko se doduše okrenuo Evropskoj uniji, ali i on se nalazi u sličnom procepu – i kada se radi o odnosu sa Moskvom, i o unutrašnje- političkim pitanjima. Naime, kako bi omekšao Rusiju, Porošenko je zamolio EU da odloži vreme potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovinskoj zoni (koji je povezan sa sporazumom o partnerstvu) za početak 2016. godine. On se nada da bi možda do tada odnos između njegove zemlje i Rusije mogao da postane opušteniji.

Ali zbog tog odlaganja termina potpisivanja spomenutog sporazuma, mnogi se Ukrajinci osećaju kao da ih je njihov, zapadno orijentisani predsednik, izdao. I moglo bi da se dogodi da uskoro protiv njega izađu na ulice. Ali u suštini ukrajinskoj vladi i nije ni preostalo ništa drugo. Zemlja je ekonomski gledano – propala i Rusija bi mogla da je prisili na „predaju“ odmah. Svemu tome treba dodati i situaciju u kojoj se nalazi vojska: aneksija Krima pokazala je da se ruski predsednik Vladimir Putin, ukoliko mu se ukaže povoljna prilika, neće libiti da osvoji neku stranu zemlju. Njegovi vojnici već se nalaze na istoku Ukrajine.

Christoph Hasselbach
Kristof Haselbah, DWFoto: DW/M.Müller

Ne samo da EU daje, već i traži

Kijev i Brisel će se zato jedan drugom moći da se približavaju samo u vrlo malim, opreznim koracima. To bi ukrajinski narod moglo da postavi pred težak test strpljenja. Problem je u tome što su ekonomske prednosti Evropske unije uočljive tek na duge staze, dok bi se, s druge strane, ruske sankcije osetile odmah.

Brisel ne samo da pruža i daje – već i zahteva. I to reforme. Ukrajinske poljoprivredne subvencije kao i pomoć zastareloj metalskoj industriji morale bi, dugoročno gledano, da budu ukinute. Na ukrajinsko tržište stigli bi konkurenti iz zapadne Evrope, što bi potisnulo domaće proizvođače. To su sve doduše uobičajeni procesi prilagođavanja koje mora da prođe svaka zemlja koja želi da se priključi Evropskoj uniji, ali u slučaju Ukrajine te reforme dobijaju posebnu težinu.

Gde je alternativa?

Pa ipak, uprkos svemu, čini se da većina Ukrajinaca ipak želi da pođe tim putem. Na kraju krajeva – šta je alternativa? Članstvo u Evroazijskoj carinskoj uniji – sigurno ne; bar ne svojevoljno. Tamo naime „vlada“ Rusija i to pre svega pretnjama da ona u svakom trenutku može da povuče prednosti koje je pružila. Rusija tu radi onako kako joj odgovarai i, u najgorem slučaju, uzima ono što želi (vidi pod „Krim“ prim. aut).

Kada je reč o Evropskoj uniji, ni tu Ukrajini niko ne obećava raj na zemlji, a ponajmanje odmah, ali bi Ukrajinci u tom slučaju bar znali u šta se upuštaju i na koji način se može odvijati proces uključivanja u Uniju. Razni evropski političari navode da bi, u slučaju da je Ukrajina 2004. godine postala članica EU, kao i mnoge druge bivše ruske satelitske države, ona danas imala standard kakav ima Poljska. A to ne bi bilo malo.

„Ruski faktor“ ne gubiti iz vida

Ali Ukrajina tada nije postala članica EU i to neće u skorije vreme ni da postane – zato što to s Rusijom kojom vlada Putin neće biti moguće. Da li Rusija sme da odlučuje o tome kojem će savezu da pristupi Ukrajina? Naravno da ne sme. Ali samo budala može da ignoriše „ruski faktor“. Ulog u igri suviše je veliki da bi se jednostavno ignorisao.

Drugim rečima, za sada ne preostaje ništa drugo već nastaviti putem sitnim koracima i sa otvorenim mogućnostima, pri čemu i dalje treba raditi na tome da se Rusija uveri da nema čega da se boji po pitanju približavanja Ukrajine Uniji, već da, naprotiv, ona tako može da bude samo na dobitku. Pametan korak bio bi i dodeljivanje posebnog statusa istočnoj Ukrajini. Pri tom EU mora da pazi da se spirala između sankcija i protiv-sankcija ne otme kontroli: Slanje signala protiv kršenja prava naroda – da, ali sankcije kojima se želi pokazati ko je jači – ne. U tom slučaju ne bi bilo pobednika, već samo gubitnika.