1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Literatura

„Sloboda je uvek zastrašujuća“

15. oktobar 2018.

Spisateljica Jelena Lengold za DW govori o svom novom romanu, o umoru u srpskom društvu, današnjem Beogradu kao gradu Potemkinovih sela i o tome zašto podržava svaku opoziciju aktuelnoj vlasti.

https://p.dw.com/p/36W2y
Foto: R. Vankoska

DW: Promocija vašeg novog romana „Odustajanje“ biće održana danas u Beogradu. To je vaš drugi roman, koji u formi triptiha opisuje detinjstvo, mladost i srednje godine glavne junakinje. Njen pokušaj bekstva od traume iz detinjstva, ali deluje da su njen život, pogled na svet i odnosi sa ljudima ipak određeni upravo tom traumom. Drugi deo romana ima fromovski naslov „Zastrašujuća mogućnost slobode“. Da li je sloboda u ovom romanu prevazilaženje trauma iz detinjstva?

Jelena Lengold: U drugom delu romana ona ima između 20 i 30 godina, u punom je potencijalu mladosti i to je već samo po sebi neka vrsta slobode. Ona je otišla iz malog grada, živi sama, samostalna je, radi – dakle izašla je iz okvira koji su je sputavali jer detinjstvo, koliko god bilo lepo i nekako pitoreskno, često jeste i period velikih bolova. Dakle, ona je pobegla od svega što ju je zarobljavalo i u toj je fazi slobode u kojoj se oseća moćno – ona čak i kaže da se ne plaši noći i da noć treba da se plaši nje.

Ali, istovremeno, sloboda je uvek zastrašujuća – kada imate mogućnost izbora, to uvek nosi sa sobom strah i odgovornost. Ona jeste na svom vrhuncu, ali je sa razlogom uplašena jer su senke koje nosi i breme koje je nad njom suviše veliki i sluti da neće moći da nađe razrešenje, da neće moći tako lako da bude istinski i onoliko slobodna koliko bi želela. I ona i svi junaci u toj knjizi odustaju. To više vidim kao pitanje zašto nas život savladava, koliko smo vlasnici svog života, a koliko je naš život vlasnik nas?

Imena gradova u kojima ona živi nisu navedena. Da li se tim postupkom naglašava  njena želja da ničemu ne pripada, pa i neka vrsta njene otuđenosti ili to ima za cilj da naglasi univerzalnost priče?

Pre ovo drugo. Ne samo u ovom romanu, nego ni u mojim pričama uglavnom nije navedeno gde se to dešava, niti ko su ti ljudi, šta rade, šta su po zanimanju. Iako ima pisaca, kao što je recimo Dragan Velikić, koji umeju da od gradova, pločnika, trotoara, naprave pravu umetnost, trudim se da izbegnem sve ono što smatram banalnim, nebitnim činjenicama, jer mislim da su to stvari koje veštački uvećavaju broj stranica. Nastojim da očistim roman od svega nepotrebnog i da ono što se u njemu zbiva bude stvarno nešto što se može da se desi bilo gde i bilo kome.  

Snovi su važna tema i u ovom romanu i u Vašim esejima i pričama. Da li imate potrebu da snove pretočite u književnost? Poznat je Kišov savet piscima da se ne bave „ekonomijom, sociologijom i psihoanalizom“.

Ja ih i izvan književnosti zapisujem, pamtim i tumačim. Svaki put kada pišem novu knjigu, kažem da u njoj neće biti snova, ali to je, izgleda, neizbežno. Tako mi se po neki san uvukao i u ovu knjigu. Mislim da svi imamo lajt motive koji su nam važni i rekla bih da sam uvek jedan deo života živela u snovima. Kada sam bila mlada, možda sam i mislila da su snovi nevažni, ali sada mi se čini da je to realni deo našeg života. Vrlo često su mi snovi davali odgovore na ozbiljna životna pitanja.

Na Tviteru često komentarišete aktuelne događaje u Srbiji. Nedavno ste napisali: „Deo po deo grada nam otimaju.“ Kada je poslednji put ovaj grad na pravi način pripadao onima koji žive u njemu?    

Mislim da su ljudi koji otimaju Beograd oni koji sve kriterijume kulture, lepog ponašanja, grada – oduzimaju od ljudi. To su oni koji ruše bez pitanja. Imam utisak da se politička garnitura na vlasti previše bavi svojim opstankom i populizmom i da čine sve samo da kupe glasove ljudi koji nisu ni svesni šta je najvažnije za upisivanje jedne kulture i civilizacije u istoriju i u večnost. Ne znam tačno kada sam se poslednji put ovde osećala dobro. Možda su to bile osamdesete, kada sam imala utisak da je Beograd grad, kada je ovde bilo i sigurno i lepo, kada vas nisu sačekivale ruševine i nekakve ograde na svakom koraku.

Sada se gradom maltene ne može proći od prljavštine, od nekakvih beskonačnih građevina. Sve se, kao gradi, a sve je neefikasno i nikad se ništa ne završi. Živimo – upotrebiću mataforu koju svi u poslednje vreme upotrebljavaju – u gradu Potemkinovih sela. Ljudi su u ovom gradu postali drugačiji zato što su namučeni, siromašni, besni i jadni i onda svi su gnevni jedni na druge. Mislim da su se mnogi zabili u svoje kuće i žive svoj mikroživot, jer više ne mogu da čekaju. Mi čekamo poslednjih 25 godina da ovde nešto postane normalno. Imam utisak da i neće uskoro, i da ljudi više i nemaju snage da se bune.    

Za razliku od mnogih protivnika aktuelnih vlasti, Vi eksplicitno podržavate opoziciju. Koji deo opozicije podržavate i šta mislite da ona nudi bolje i drugačije od vlasti?

U ovom trenutku sam za svaku opoziciju koja će se suprotstaviti ovakvom režimu. Mislim da nije trenutak da nalazimo mane toj opoziciji, koja god da je. Obradovala sam se kada je izgledalo da će Saša Janković da okupi opoziciju, ali sada mi se čini da je on svoju šansu pomalo smanjio. Izgleda da će sada Savez za Srbiju da nešto pokuša i zaista mislim da u ovom trenutku nije uputno mnogo ih kritikovati – jednostavno jer utakmica nije fer.

Naša opozicija uopšte nema podršku Zapada i to je najveći problem. Da ima podršku medija i Zapada, da mogu da se oglašavaju onoliko koliko može režim, onda bismo mogli da procenjujemo koliko su jaki, kakav im je program. Ali u ovom trenutku opozicija nema ni novac, ni resurse, ni prostor. U tabloidima su svakodnevno satanizovani – o njima se pišu najstrašnije laži i zbog toga niko ne odgovara. Svako ko je u opoziciji – i Janković i Jeremić i Obradović i Sanda Rašković Ivić i Marinika Tepić i neki sjani ljudi u Demokratskoj stranci – svi mi odgovaraju, dakle svako ko bi mogao da skloni ove koji su trenutno na vlasti.

Napisali ste da je kraj ove vlasti izvestan, ali i „izdaja“ Kosova. Takođe da Vučić „krivicu“ za Kosovo pokušava da prebaci na opoziciju. Šta je u ovom kontekstu izdaja, a šta krivica?

Nama pre svega nije objašnjeno šta se od čega razgraničava i šta razgraničenje znači. Niko iz režima nije zvanično rekao da li Kosovo jeste ili nije deo Srbije. Ako Kosovo nije deo Srbije, onda to treba jasno i glasno da kažu. Sve se radi sa idejom da ćemo se, kao i uvek kada su veliki problemi u pitanju, polako navići na jednu strašnu činjenicu. U međuvremenu se ta stvar maskira gomilom spinova, tako da se bavimo marginalnim stvarima, a ova stvar prolazi. 

Kada kažem „izdaja“, mislim da postoje stvari koje su Ustavom zagarantovane. U našem Ustavu piše da Kosovo jeste deo Srbije. Možda postoje politički opravdani razlozi da se ta stvar promeni, ali onda to treba jasno reći. Predstavnici režima, predsednik države, ne samo da nikada ništa ne kaže jasno, nego i ne odgovora na pitanja, ako uopšte neko i uspe da mu postavi pitanje. Kada se desi da mu neko od novinara iz redakcija koja nije režimska postavi pitanje, uglavnom umesto odgovora dobije gomilu uvreda, cinizam, izjave koje nisu jednog predsednika države.

Da li je realno očekivati nešto drugačije u vezi sa Kosovom, ko god bio na vlasti u Srbiji?

Mislim da nije realno očekivati nikakav pozitivan ishod u ovom trenutku, zato što su stvari došle do toliko komplikovane tačke da sada i ne postoji neko dobro rešenje. Ali mogu da postoje manje ili više dostojanstvena rešenja. Mislim da smo došli do tačke kada je samo pitanje koliko dostojanstveno ćemo se predati. Ne želim ovim da skinem krivicu sa bilo koga ko je u međuvremenu bio na vlasti, ali jasno je da postoje sile koje su jače od bilo koje vlasti u Srbiji i da one imaju svoje interese na Kosovu.

Vi ste dobitnik mnogih književnih nagrada, između ostalih Evropske nagrade za književnost. Kako se osećate u međunarodnim književnim krugovima i da li pisci iz Srbije doprinose menjanju slike o Srbiji u odnosu na ono kako je to bilo devedesetih godina ili je njihovo poreklo u senci njihove književnosti?

Ne osećam se baš najbolje. Kada bih išla na promocije svojih knjiga u Evropu, svaki put su činili sve da me podsete da sam iz Srbije. Tamo sam odlazila osećajući se kao deo Evrope i sveta, kao pisac, a onda vas oni gomilom pitanja podsete isključivo na to da ste iz Srbije, iz bivše Jugoslavije, iz mesta gde je bio rat. Kada sam imala promociju knjige u Italiji, sva pitanja koja su mi novinari postavili bila su u vezi rata i Miloševića. Iako ne pišem o politici, pitali su me da li su likovi u mojim pričama i romanima takvi jer su žrtve Miloševićevog režima. Vidi se da je sve što je decenijama unazad pisano o Srbiji i Jugoslaviji bilo prepuno loših stvari i mislim da će mnogo vremena proći dok Evropa ne bude ponovo imala normalno mišljenje o nama.

*Jelena Lengold rođena je 1959. godine u Kruševcu. Objavila  je više zbirki pesama, između ostalih,„Raspad botanike“ „Vreteno“ i „Izaberi jedno mesto“. Napisala je nekoliko knjiga priča i roman „Baltimor“. Za knjigu priča „Vašarski mađioničar“ dobila je Evropsku nagradu za književnost, a za zbirku priča „Raščarani svet“ Andrićevu nagradu za najbolju knjigu priča na srpskom jeziku u 2016. godini. Živi u Beogradu.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android