1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Sporazum iz Dablina je mrtav

Riegert Bernd Kommentarbild App
Bernd Rigert
20. avgust 2015.

Sve više izbeglica i azilanata sliva se u pravcu Evropske unije. Teret nije ravnomerno raspoređen među državama, ali ko je spreman da to promeni? Većina država nema interesa za tako nešto, smatra Bernd Rigert.

https://p.dw.com/p/1GHjJ
Deutschland Asylsuchende in Berlin
Foto: Reuters/S. Loos

Pre 25 godina države Evropske unije usvojile su takozvana Dablinska pravila (Dablinski sporazum) o prihvatanju azilanata. Namera je bila da države EU ne prebacuju jedna drugoj na leđa problem sa azilantima. Trebalo je razjasniti ko je taj ko bi trebalo da se pobrine za one koji stižu u države EU kako bi zatražili azil.

Prve odredbe dogovora nisu ni stupile na snagu, a već se vodila žestoka diskusija o tome da li je predviđena raspodela azilanata po državama pravedna i ostvarljiva. U međuvremenu već važe pravila koja se nazivaju Dablin III. U suštini, pravilo predviđa da je za registraciju azilanata i donošenje odluka o njihovim zahtevima u nadležnosti države EU na čiju su teritoriju prvo kročili.

Tokom godina rute kojima se izbeglice prebacuju ka EU su se promenile. Trenutno je glavni teret zbrinjavanja izbeglica na leđima Italije i Grčke. Menjale su se i države porekla izbjeglica, u zavisnosti od konflikata i kriza oko Evropske unije. Od početka rata u Siriji drastično je porastao broj azilanata iz te zemlje.

Kriza koju sada doživljavamo mogla se, dakle, naslutiti. Nije iznenađenje porast broja azilanata. Još u oktobru 2014. su se kod ministara unutrašnjih poslova EU, zbog prognoza broja izbeglica, upalile lampice za uzbunu. Međutim, malo je evropskih država koje su se pripremile za ono što ih čeka. Azilantska politika očigledno se vodi kampanjski, reaguje se na trenutno stanje, a ne na osnovu prognoza – možda u nadi da će izbeglice na kraju ipak zakucati na komšijina vrata.

Pravila „Dablina“ očigledno su van snage

Riegert Bernd Kommentarbild App
Bernd Rigert, DW

Ta nada je varljiva, jer se ka Evropi ove godine slivaju reke izbeglica sa raznih strana: iz Sirije i Iraka, političke izbeglice Eritreje i Nigerije, takozvane „privredne“ izbeglice iz drugih afričkih država i sa zapadnog Balkana. Po pravilima Dablin III, za prihvat i registraciju većine tih izbeglica po pravilu su zadužene Grčka, Italija, Bugarska i Mađarska.

Međutim, pravila usvojena u Dablinu očigledno više ne važe, što je nedavno javno priznala i kancelarka Angela Merkel u intervjuu za nemački javni servis ZDF. Neke države, zbog ogromnog broja izbeglica, jednostavno nisu u stanju da im obezbede pristojan smeštaj. Neke države to i ne žele.

Situacija na grčkom ostrvu Kos je dramatična i žalosna, ali vlada u Atini već godinama niti je u stanju, niti želi da uspostavi funkcionalan sistem za prihvatanje izbeglica, iako im se iz Brisela za to nudi novac. Isto to, mada u nešto blažoj formi, važi za Italiju. Ona registruje mnogo manje azilanata, nego što u stvarnosti pristigne u tu zemlju. Mnoge izbeglice nastavljaju put u pravcu severa Evrope.

Države sa juga EU stalno ukazuju na to da je nepravedno što one nose većinu tereta. Neki argumenti govore tome u prilog, ali bi bilo dobro kada bi svi lideri EU priznali: dogovor iz Dablina je mrtav. Ali, šta sada?

Većina ne podržava kvote

Države Evropske unije već godinama razmatraju novi sistem prihvatanja izbeglica. Evropska komisija pokrenula je inicijativu za uvođenje kvota, najpre na dobrovoljnoj bazi. O tome ministri unutrašnjih poslova EU nisu postigli dogovor. Trenutno većinu zahteva za azil prihvata samo pet država. One bi u slučaju uvođenja kvota bile na dobitku, a ostalih 23 morale bi da počnu da prihvataju veći broj izbeglica – prvenstveno Velika Britanija i Španija, kao i brojne istočnoevropske države zbog toga i odbacuju taj predlog.

Zato je dobro što je nemačka kancelarka problem izbeglica proglasila narednim velikim zajedničkim projektom kojim mora da se pozabavi EU i tako pokaže da je u stanju da deluje jedinstveno. Reči bi sada morala da slede i dela.

Već dve decenije Evropa raspravlja o jedinstvenom sistemu i pravednoj raspodeli azilanata. Nemačka ima veliki interes da se sadašnji sistem poboljša, jer ta zemlja trenutno prihvata više izbeglica nego što bi morala kada bi bio uveden sistem kvota. Po tom sistemu bi u Nemačkoj završavalo oko 16 odsto od ukupnog broja azilanata, a sada ih je oko 30 procenta.

Međutim, ako se pogleda prosek iz proteklih sedam godina, onda se slika ponovo menja. Nemačka je u tom periodu otprilike ispunila svoju kvotu, Italija je preuzela suviše malo, a Grčka previše izbeglica.

Mnogo praznih reči

Zbog različitih interesa 28 zemalja-članica, čini se da je uvođenje kvota u dogledno vreme nemoguće. Pozivi šefa Evrope komisije Žan-Kolda Junkera da države EU moraju da pokažu više solidarnosti, ostaju bez odjeka. Još dugo će potrajati dok se ne promene stavovi po pitanju migracija, useljavanja i azila.

Fraza o „potrebi saradnje sa zemljama iz kojih izbeglice dolaze“ može se zaboraviti. Izbegličke sudbine ne interesuju vlastodršce u Siriji, Libiji, Eritreji i drugim zemljama.

Evropska unija bi mogla da utiče jedino na poneke afričke države ili na demokratski uređene države Balkana. U tu svrhu planirane su i konferencije sa afričkim državama u novembru, a sa državama zapadnog Balkana već tokom naredne sedmice. Na tim konferencija se stvari konačno moraju staviti na sto i doneti konkretni zaključci. Ali i zahtev da se učini tako nešto već dugo je prisutan. On postoji već 25 godina, skoro koliko i prvi sporazum iz Dablina.