1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW
Društvo

Stoleće megagradova

8. februar 2018.

Broj ljudi na svetu neprestano raste. Sve više njih živi u gradovima, a oni već pucaju po svim šavovima. U Kuala Lumpuru upravo se održava Svetski urbanistički forum na kome stručnjaci pokušavaju da pronađu rešenja.

https://p.dw.com/p/2sLPL
Tokio već ima 34 miliona stanovnika, a takvih gradova će biti sve višeFoto: picture alliance/empics

Već sada u gradovima živi više od četiri milijarde ljudi. Ujedinjene nacije procenjuju da će ih do 2030. biti milijardu i po više. To više nisu gradovi koji broje stotine hiljada stanovnika, to su megagradovi u kojima živi po više od deset miliona ljudi i koji niču na svim kontinentima. Da li oni uopšte to mogu da podnesu?

„Ne, ne mogu“, sasvim jasno odgovara sociološkinja Eva Dik, koja se specijalizovala za razvoj gradova u okviru Nemačkog instituta za razvojnu politiku (DIE). „Tek bi trebalo da se izgradi infrastruktura kako bi se zbrinuli ljudi koji će tek da dođu da žive u gradovima.“

Nije sporno to da su investicije neophodne: već one će stvoriti milione novih radnih mesta što će opet privući nove stanovnike. Ali ko će sve to da plati?

Gorka iskustva privatizacije

Neprestano se spominje model „P&P ulaganja“ – privatna ulaganja u javni (Public) sektor. Volfgang Šolc sa Fakulteta za urbanizam Tehničkog univerziteta u Dortmundu ne sumnja da se tako može doći do sredstava – ali ne misli da je to rešenje: „Kapital je tu i traži investicije koje će dugoročno da donose novac. Infrastruktura je zahvalno područje jer od toga ljudi zavise. A onaj ko je vlasnik recimo vodovoda, taj ne mora da strahuje da će neki konkurent da sagradi još jedan vodovod. To znači da tako stvaramo monopole.“

Vrtoglavom brzinom rastu gradovi koji nemaju novca za infrastrukturu - ovo je Luanda u Angoli
Foto: picture-alliance/dpa/M. Kappeler

Šolc godinama prati razvoj gradova i njegov nedvosmislen zaključak glasi: privatizacija komunalnih usluga uvek je katastrofa. „Privatizacija vodovoda, što je devedesetih Svetska banka predložila nekim gradovima Afrike i Azije, pre je vodila ka pogoršanju vodosnabdevanja nego njegovom poboljšanju.“ Identična iskustva s privatizacijom i liberalizacijom imala je i Evropa.

Većina tzv „gradova juga“ (na spisku tih gradova UN u kojima se očekuje najbrži rast su, između ostalih, Zindera u Nigeru, Budžumbura u Burundiju, Lokoja u Nigeriji) ima skromne ili čak nikakve prihode od poreza. Prihode obično ubire država, a ne gradovi. Ipak, Šolc pominje i neka pametna rešenja, na primer u Tanzaniji: „Tamo se odlučilo da gradovi dobijaju više novca, ali da pritom moraju i da dokažu da će više i privređivatui. Gradovi moraju da se dokazuju. Ako dobro privređuju i upravljaju, dobijaju veća ovlašćenja.“

„Pametni gradovi“ ipak ne mogu sve

Poseban je problem stvoriti takve megagradove koji bi bili prihvatljivi i za životnu sredinu. Tek tu su potrebna ogromna sredstva. „Održivi grad zadovoljava socijalne, ekonomske i ekološke zahteve održivosti, u smislu da je inkluzivan, da je produktivan i da ne opterećuje životnu sredinu“, sumira Eva Dik. Ali današnji gradovi su po pravilu sušta suprotnost: upravo oni su uzrok tri četvrtine emisije štetnih gasova. Nije sporno da su gradovi produktivni – nada da će se tamo lakše pronaći posao nije bez osnova, jer 80 odsto ukupne svetske ekonomije rezultat je proizvodnje u gradovima. Ali gradovi isto tako gutaju i veliki deo resursa.

BdW Global Ideas Philippinen Umweltverschmutzung in Manila
U gradove se dolazi u nadi da će se naći posao, ali onda se mora i živeti u gotovo neodrživim uslovimaFoto: Getty Images/AFP/N. Celis

Rešavanje problema resursa u megapolisima koji broje sada već i više od 30 miliona stanovnika, a kakvih će biti sve više, više nije moguće bez najmodernije tehnologije koja upravlja energijom, snabdevanjem vode, ali i saobraćajem. „Sigurno da se održivost ne stvara samo tehnologijom, ali sigurno da ona može da pomogne u održivom razvoju grada“, ocenjuje Dikova.

Širom sveta planiraju se takozvani „pametni gradovi“ (Smart Cities) koji koriste sve prednosti tehnologije. U oktobru 2016. prestolonaslednik Saudijske Arabije Mohamed bin Salman objavio je da će na Crvenom moru biti sagrađen Neom, najmoderniji grad na svetu u kome će „manje vredne poslove“ raditi roboti, a sve će biti umreženo. To nije samo tehnološki izazov za Saudijsku Arabiju: princ je objavio da će taj grad imati i ogromnu samostalnost čak i po pitanju zakona i običaja. Žene neće biti prisiljene da nose veo i moći će da izlaze na ulice i bez muške pratnje. Jer taj grad bi trebalo da ponudi alternativu i radna mesta za društvo kojem Saudijska Arabija teži.

Ne geto, nego policentričnost

Takvih haj-tek gradova već ima: u Songdu u Južnoj Koreji tamošnjih stotinak hiljada stanovnika uživaju u svim blagodatima tehnologije. Ali to ima i svoju cenu, pa da su svi stanovnici tog grada u kategoriji „dobrostojeći“: „To je nešto što uopšte ne smatram održivom alternativom. To skoro da je geto u kome žive samo ljudi koji to sebi mogu da priušte, odsečeni od običnog stanovništva“, kaže Štefan Šmic, arhitekta i urbanista iz Kelna.

On je još od 2012. zaposlen na jednom ogromnom projektu u Mongoliji. Glavni grad te zemlje Ulan Bator nekada je bio tek utočište nomada, onda je preživeo urbanistički haos socijalističkog doba, da bi s novim bogatstvom tamo sve postalo suviše tesno. Zato se gradi potpuno novi grad, Majdar siti, i to prema svim ekološkim normama.

Screenshot discoverneom.com NEOM Projekt
Za sada je tu samo pustinja, ali tu bi trebalo da nikne grad koji bi Saudijskoj Arabiji pokazao budućnostFoto: NEOM

Izvorno je bio planiran samo verski centar na južnim obroncima masiva Bogd Kana. Tamo se već podiže ogromna skulptura Bude koja će biti veća od njujorškog Kipa slobode. Ali tokom planiranja tog verskog centra, došlo se i na ideju da se sagradi još jedan grad pored Ulan Batora, koji će imati 300.000 stanovnika. Šmic kaže da se u planiranju već stiglo do toga da se traže investitori.

„Tamo nećete moći kupiti zemljište i gradite šta hoćete. Postavljena su pravila, pa i kada je reč o ekologiji i upotrebi obnovljive energije. Sve to stoji u kupoprodajnom ugovoru.“ Vizija tog grada-budućnosti predstavlja zbir dobrih iskustava iz prošlosti i koristi koje donose nove tehnologije. Kao u drevnim gradovima, on neće imati samo jedan centar, već čitav niz ravnopravnih urbanih sredina u kojima se planiraju i radna mesta i stanovi, kulturni sadržaji, javne usluge i prodavnice. Samo tako može nastati raznolikost koja će biti ugodna za život – dakle nikakav geto samo za bogate. Za arhitektu Šmica seu održivost i ekologija ne mogu razdvojiti od društvene uloge grada: „Održivo je samo ono što je mešovito – i socijalno i funkcionalno.“

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android