1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

Stvara probleme pa se diči rešavanjem

Michael Knigge Kommentarbild App *PROVISORISCH*
Mihael Knige
21. maj 2019.

Retorika predsednika Donalda Trampa prema Iranu lavira između poziva na pregovore i pretnji totalnim uništenjem. U takvom njegovom ponašanju postoje tri konstante, procenjuje dopisnik DW iz Vašingtona Mihael Knige.

https://p.dw.com/p/3IpDH
USA Donald Trump in Washington
Foto: Reuters/Y. Gripas

Donald Tramp je prevrtljiv predsednik čije su izjave i dela obeleženi stvarnim ili prividnim protivrečnostima. Tako je u odnosu sa Iranom – predsednik je najpre pokazao volju za direktno pregovaranje sa iranskim vođstvom, da bi ubrzo zatim pretio toj zemlji potpunim uništenjem. To što su Trampove izjave usledile nakon faze verbalnog i realnog zveckanja oružjem – između ostalog, u region je poslat jedan nosač aviona SAD – dodatno je povećalo zategnutost i zbunjenost zbog predsednikovog kursa prema Teheranu.

Postoje tri osnovne konstante koje mogu da, ako ne objasne, a ono bar rasvetle, Trampovo ponašanje. Prva konstanta, koja se provlači kroz njegov mandat i obeležava njegovo delanje, jeste njegova tendencija da sam stvara probleme da bi potom pokazivao kako ih rešava. Tako je Tramp - bez ironije – za vikend izjavio da da neće dopustiti da Iran dobije atomsko oružje, iako je on bio taj koji se povukao iz sporazuma stvaranog godinama u pregovorima u kojima su reč vodile SAD – a da nije imao realnu alternativu za to. Sporazum je za mnoge kritičare bio previše proizvoljan i preusko formulisan, ali je bar dokazano otklonio opasnost  da će Iran napraviti atomsku bombu – opasnost koju sada Tramp hoće da otkloni.

Tramp neće rat

Druga konstanta koja osvetljava Trampovo ponašanje prema Iranu jeste da on neće vojni sukob sa tom zemljom. Taj stav počiva na dubokoj skepsi predsednika prema američkim vojnim intervencijama, u čemu se on slaže sa svojim prethodnikom Barakom Obamom, kojeg inače ne podnosi. Tako je važno obećanje u okviru Trampove predizborne kampanje „America first“ bilo da će okončati „večite ratove“ poput onog u Avganistanu i da će vratiti američke vojnike kući. Kada bi on pokrenuo vojni sukob sa Iranom, to ne bi bilo samo u suprotnosti sa njegovim ličnim odbijanjem američkih vojnih intervencija, već bi predstavljalo i kršenje njegovog centralnog predizbornog obećanja. Uz to je sigurno i Tramp svestan da bi konflikt sa Iranom iz mnogo razloga bio bitno opasniji i teži nego rat sa nesrazmerno manjim Irakom, i da za to u SAD sada ne bi imao podršku.

Michael Knigge Kommentarbild App
Mihael Knige, DW

No, to što Tramp nije sklon vojnim intervencijama ne znači da je vojni sukob sa Iranom isključen Jer, Trampov savetnik za nacionalnu bezbednost Džon Bolton i dalje podstiče konfrontaciju sa Teheranom; za razliku od svog šefa, on j velika pristalica vojnih intervencija SAD u inostranstvu. Tako je Bolton i pre nego što se našao na sadašnjoj fukciji u člancima napisanim za Volstrit džernal propagirao bombardovanje Irana i Severne Koreje. No, Tramp je svestan kakav jastreb je Bolton i nedavno je naglasio da je zanimljivo da je baš on taj koji nastoji da zauzda Boltona. A prema izveštajima američkih medija, Tramp se nedavno interno žalio da ga Bolton gura u rat. Bolton je, dakle, upozoren. Još u pregovorima sa Severnom Korejom, njegova uloga je, zbog reklamacija Pjongjanga, privremeno dokinuta. Zato je sasvim moguće zamisliti i da bi Tramp mogao da smeni Boltona ako stekne utisak da ovaj hoće da ga gurne u rat protivno njegovoj volji.

Neželjena eskalacija

Ipak, realnije je očekivati da dođe do neželjene vojne eskalacije trajnog konflikta sa Iranom. Politika maksimalnog pritiska koju vodi Tramp povećava rizik od vojne konfrontacije. Nju bi mogli da izazovu i brojni drugi akteri u regionu koji slede svoje interese. Takav vojni sukob Tramp ne bi mogao da izbegne.

Treća konstanta kada je reč i Trampovom odnosu prema Iranu jeste njegovo ubeđenje da direktnim pregovorima sa iranskim vođstvom može da izdejstvuje bolji sporazum od dila koji je oglasio ništavnim. Tu postoje dva problema: da bi uopšte omogućile da se pregovara, dve strane moraju bar teoretski biti spremne na kompromise. Kada se ima u vidu koliko je tvrd kurs Trampove administracije prema Iranu, to je praktično nemoguće. Ali, čak i kada bi došo do direktnih pregovora, to ne bi bila garantija uspeha. Naprotiv: i pored dva samita sa Kimom Džong-Unom, Trampu nije pošlo za rukom da postigne bitan napredak u „nuklearnim“ pregovorima sa Severnom Korejom. Trampovo uverenje da svojim ličnim pregovaračkim umećem moće da obesnaži dugoročne interese svojih partnera u pregovorima, kolidiralo je sa stvarnošću.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android