1. Idi na sadržaj
  2. Pređi na glavni meni
  3. Idi na ostale ponude DW

U Nemačkoj popularne predstave traju dve sezone

23. januar 2011.

Ono što je u Beogradu „Buba u uhu“, u Londonu „Mišolovka“ Agate Kristi, ili u Parizu „Ćelava pevačica“, koja se u pozorištu „La Ušet“ igra 50 godina, to je za Nemačku predstava „Kontrabas“ koja se u Kelnu igra od 1984.

https://p.dw.com/p/101B8
Svakog meseca se igra jedna nova predstavaFoto: DW

Šta da radite kad vam karijera stagnira? A ni na ljubavnom planu vam ne cvetaju ruže? Kada u poslednjoj trećini života rezimirate prošlost i vidite samo propuštene šanse i neostvarene snove? Jedan kontrabasista glavnog krivca za sve promašaje vidi u svom instrumentu. Zato što je glomazan, ćudljiv kao žena. Aksel Zifer kontrabasistu igra već 27 godina. Predstavu je igrao više od 1000 puta, što je za nemačke uslove neverovatan broj. U Nemačkoj gotovo da nema predstava koje se na repertoaru nekog pozorišta nalaze više godina. Glavni razlog za to leži u činjenici da ovde pozorišta nisu repertoarska, kaže rediteljka Nada Kokotović, dobro poznata publici u Srbiji. Ona već 29 godina radi u nemačkom pozorištu:

Klasična dela se ponovo postavljaju za 10 godina

„Ovde su pozorišta pretplatnička. Svake godine se u teatrima, na velikim scenama, radi 12 predstava na velikoj i najmanje sedam na maloj sceni. Reč je o ogromnoj produkciji koja se mora izigrati u jednoj godini. U velikim pozorištima se jedna produkcija igra 16 puta godišnje, a u malim 12 do 14 puta. U velikim teatrima u Kelnu, Berlinu, Štutgartu, najbolje predstave, koje su dobro prošle kod publike, prenose se u sledeću sezonu i to je maksimum. Publika je željna da gleda uvek nešto novo. Ako se, dakle, u Kelnu igra 16 predstava, onda njih vidi 16.000 ljudi. Kada je reč o klasičnim delima ponovo se postavljaju za nekih 8-10 godina. Ovde nema običaja, koji još uvek vlada u srednjeevropskim pozorištima, kod nas ili Rusiji, gde su pozorišta repertoarska i predstave se igraju po deset godina. Sve je to vezano za publiku koja unapred kupi karte i u slobodnu prodaju se pušta relativno mali broj karata. Publika koja je unapred kupila karte, želi da vidi nešto novo i repertoar se više ili manje orijentiše prema toj publici. To znači da se repertoar pravi svake godine ispočetka i tih 16.000 ljudi gleda 12 premijera, što će reći da se premijere održavaju svakog meseca. To je ogroman napor i za tehniku i za glumce, jer oni igraju minimum 5-6 novih predstava svake godine.

Od čega zavisi uspešnost jedne pozorišne predstave?

Na nemačkoj televiziji uočava se sve veći pritisak koji je u vezi sa brojem gledalaca i u to ime se neprestano rade istraživanja koja umetnike i autore uslovljavaju i kada je reč o tekstu, tipu gledalaca, čak i srećnom ili nesrećnom kraju. Kakva je situacija u pozorištu? Nada Kokotović kaže: „Ne bih rekla da je u pozorištu dotle došlo, ali u svakom slučaju, kada u neki teatar dođe novi intendant (direktor), on za novu sezonu uzima popularne komade za koje publici ne treba objašnjenje: Šekspir ili Molijer, Šiler ili Gete. Pored toga mogu se raditi neki novi projekti. To je sada nova moda u Nemačkoj, da se rade projekti. Neko filmsko delo se prebaci u pozorište ili se predstava pravi na osnovu razgovora i intervjua. Ne radi se, dakle, isključivo o dramskoj literaturi. U Kelnu je trenutno veoma popularan Kralj Lir, veoma specifična, ekskluzivna predstava u kojoj Lira igra žena. Na tu predstavu se ide kao u crkvu, ne čuje se ni mušica, aplauz na kraju je kao vodopad i za tu predstavu možemo reći da će je videti 25.000 ljudi, što je zaista veliki broj za Nemačku."

Autorka: Željka Bašić-Savić

Odg. urednica: I. Ivanović