Račun bez krčmara

S ovog gotovo mitskog sastanka koji je trajao dva i pol sata nije izašao niti jedan pisani dokument, no rijetki svjedoci koji su sudjelovali u njegovoj realizaciji odlučno tvrde – Tuđman i Milošević su stavili karte na stol, izrekli jasne pretenzije prema teritoriju susjedne države i pokrenuli kotač povijesti u krivom smjeru.

Znakovito, na istom je mjestu, samo dva desetljeća ranije, osuđeno Hrvatsko proljeće, čime su počeli progoni brojnih progresivnih hrvatskih političara koji su se početkom devedesetih vraćali u političku arenu.

Bivši Tuđmanov šef kabineta i savjetnik za vanjsku politiku Hrvoje Šarinić je prisustvovao početku sastanka u Karađorđevu, no kaže da mu novinari pridaju puno više pozornosti nego što on to realno zaslužuje. Glavni sastanak se, objašnjava Šarinić, dogodio u Tikvešu, 15. travnja 1991. godine.

Jović tražio 63 posto BiH

Sastanak u Karađorđevu je organiziran voljom obojice državnika, prisjeća se Šarinić koji je na samom početku fotografirao Tuđmana i Miloševića, iako su se oni nećkali smatrajući da cijeloj stvari ne treba davati preveliki publicitet. Nakon toga su se dvojica lidera udaljila i zapravo nitko nije svjedočio njihovom razgovoru.

Bivši hrvatski predsjednik u dva mandata Stjepan Mesić, ujedno i posljednji predsjednik SFRJ, kaže da je osobno inicirao taj sastanak u razgovorima s Borisavom Jovićem. I danas naglašava kako mu je Jović rekao da Beograd nije zainteresiran za hrvatske građane srpske nacionalnosti, već za 63 posto teritorija BiH. No Jović kaže da to nije istina.

„Ponavljam, rekao mi je da je to bilo srpsko, jest srpsko te da srpsko mora ostati. Možda se Bora Jović još uvijek boji Slobodana Miloševića, no moram mu poručiti da Milošević više nije među živima“, odgovara Mesić u razgovoru za Deutsche Welle.

Bosancima nitko nije bio sklon

Iako sastanak nije ostavio niti jedan pisani trag, Šarinić je u potpunosti siguran da je glavna tema razgovora bila BiH, jer se to, obzirom na aktualne događaje, jednostavno nije moglo zaobići.

„Ono što je važno reći je da niti jedan od njih dvojice nije bio sklon Bosancima“, kaže Šarinić i dodaje da u to vrijeme Muslimani nisu bili uključeni u bilo kakve pregovore. Kako je Tuđman bio povjesničar, puno se je razgovaralo o povijesnim temama, a nakon dva i pol sata razgovora je dogovoreno da će se obojica uskoro opet sastati, što je i učinjeno u Tikvešu.

Špekulacije o navodno postavljenim mikrofonima u stablima pod kojima su razgovarali nisu nikada potvrđene i teško da bi snimke do današnjih dana mogle ostati tajnom, misli Šarinić. Prema njegovim saznanjima, legendarni zemljovidi podjele BiH su se crtali tek u Tikvešu. Tuđman je, kaže, sve htio zadržati u krugu najbližih suradnika pa se o sastancima nije govorilo niti na sjednicama Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost.

Prisjećajući se povratka iz Tikveša Šarnić kaže da je Tuđman bio vrlo zadovoljan te da mu je u helikopteru rekao kako „ima nešto u Slobinim riječima“. Ipak, smatra, da do konkretnih dogovora podjele na tim sastancima nije moglo doći.

Podjela BiH nije bila realno izvediva

No o podijeli se detaljno razgovaralo na sjednicama takozvanih ekspertnih skupina koje kao posljedicu Karađorđeva osnovali Zagreb i Beograd. U Hrvatskoj skupini je bio i akademik Dušan Bilandžić koji kaže da je tek naslućivao što je njihov pravi zadatak. Od početka je, objašnjava, s kolegom Josipom Šentijom opstruirao rad tih tijela koja su se sastala tek tri puta. Iako gotovo ništa nije objavljeno sa sastanka Tuđmana i Miloševića, slutio je da se je razgovaralo o komadanju BiH, što mu je uskoro potvrdio i šef srpske skupine Kosta Mihajlović.

„Kosta Mihajlović je iznio podatak da su se Tuđman i Milošević već dogovorili o podijeli. Pitao sam ih kako će povezati Srbiju i zapadnu Bosnu gdje je živjela većina bosanskih Srba, ako je između njih Posavina u kojoj žive Hrvati i Muslimani. Kosta mi je odgovorio da je dogovoreno da Posavina pripadne Srbiji“, prisjeća se Bilandžić koji je uskoro sa Šentijom iz protesta napustio skupinu, jasno dajući do znanja da nije za podjelu.

Tuđman je nakon toga nastavio pregovore preko Šarinića i Zvonka Lerotića, no Bilandžić smatra da čak ni uz uspjeh pregovora, podjela BiH ne bi mogla biti realizirana. Razlog je, objašnjava, što je u to vrijeme JNA bila odlučna u nastojanjima očuvanja Jugoslavije, a Tuđman i Milošević nisu imali svoje vojske.

Tuđman je naivno povjerovao Miloševiću

„Kao gledatelju mi se čini da je s hrvatske strane bilo stanovite naivnosti“ kaže danas Šarinić i navodi kako je Tuđman bio uvjeren da će s Miloševićem naći zajednički jezik. „Istovremeno smo mi koji smo bili Tuđmanovi najbliži suradnici znali da je to gotovo nemoguće“, zaključuje šef Tuđmanova kabineta i dodaje da do sastanaka nije trebalo doći, jer na njima ništa nije riješeno.

Čak i ako su se Tuđman i Milošević čvrsto dogovorili o podjeli BiH, od dogovora se odustalo, budući da je Milošević pokazao pravo lice podupirući etničko čišćenje u takozvanoj Krajini i Istočnoj Slavoniji.

Ugledna zagrebačka novinarka Silvija Šeparović Bushill u to je vrijeme uređivala utjecajnu radijsku emisiju, a danas s kolegicom Natašom Bantić Magdalenić piše knjigu koja govori i o raspadu Jugoslavije. Kaže, obzirom na cjelokupnu situaciju, svima je, osim Bosancima, bilo jasno da će tamo biti krvi do koljena.

S novinarske, ali i ljudske strane, bilo je potpuno neprihvatljivo, čudno i neshvatljivo da se hrvatski predsjednik na taj način sastaje s čovjekom koji pokreće svo zlo koje se počelo događati u Jugoslaviji. Kakve god verzije bile o tome što se u Karađorđevu zaista događalo, važno je jedino to da postoje posljedice tih dogovora, a među njima je i takozvano humano preseljenje, koje je bilo sve samo ne humano, zbog čega danas imamo promijenjenu etničku sliku novonastalih država, zaključuje Šeparović Bushill.

Autor: Siniša Bogdanić, Zagreb

Odg. urednik: Zorica Ilić